Svetkovina sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, završena je u petak 15. siječnja večernjim koncelebriranim misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Uz domaćina, zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića i svećenike iz raznih biskupija, suslavili su splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić te gospićko-senjski, šibenski, dubrovački i hvarsko-bračko-viški biskupi: Mile Bogović, Ante Ivas, Mate Uzinić i Slobodan Štambuk
– Sloboda dati svoj život, darovati se iz ljubavi ne pitajući za cijenu, daje veličinu ljudskom postojanju. Tu se krije istinska veličina mučenika, pa i veličina sv. Stošije, rekao je mons. Hranić.
Stošija je Krista proslavila mučeničkom smrću na Božić 304. g. Tako je spojila otajstvo Kristova utjelovljenja, rođenja i njegovo pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća i na najbolji način opravdala svoje ime Anastazija, u značenju uskrsnica, rekao je nadbiskup Hranić. Istaknuvši sliku evanđeoske logike, “Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako umre, donosi obilat rod”, mons. Hranić je rekao kako će onaj tko na ovom svijetu istroši život iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti ga natrag u punini.
– Ljudi često ne vide odmah plodove svoga umiranja i nastojanja, truda, gubljenja snage, zdravlja i života. Zrno koje umire u zemlji i svojom energijom hrani biljku, neće dočekati žetvu niti će vidjeti plodove. A bez njegova umiranja u zemlji i hranjenja te mlade klice, ne može biti žetve. Tako je i u ljudskom životu. Pitamo se ima li smisla biti dobar, pošten, jer čestiti često u životu izvuče deblji kraj. Ljudski gledano, bolje prolaze oni kojima ništa nije sveto, koji gledaju samo sebe i kako će njima biti lakše i komotnije, upozorio je mons. Hranić, istaknuvši da treba biti pošten, istinoljubiv i marljiv, jer je život ispit darovane nam slobode.
– Treba učiti makar se može dogoditi da kad se treba zaposliti, više vrijedi čiji sam sin ili kćer, koga imam u zaleđu, tko su mi roditelji, kojoj političkoj opciji pripadam, nego moje znanje, stručnost, diploma i kompetencije, rekao je mons. Hranić. Istaknuo je i da je čovjek, stvoren kao slika Božja koji je u sebi suodnos ljubavi, pozvan darivati se drugome. Božje darivanje u ljubavi predstavlja model na kojem se temelji i naš ljudski život. Ljudi su stvoreni kao dar, da budemo darovani. Relacija ljubavi je darivanje do kraja. To je bit istine o Bogu i čovjeku. Život smo primili kao Stvoriteljev dar i imamo potrebu pretvoriti se u dar, postati darovani. Onaj tko zna da je sve primio, pretvara se u uzdarje, istaknuo je nadbiskup, dodavši da darivanje iziskuje žrtvu. Ali, kad osoba nekoga voli, sebe stavlja u drugi plan, odustaje od vlastite komotnosti i svoje sposobnosti stavlja u službu drugoga.
– Ljubav nas oslobađa za darivanje i uz cijenu žrtve. Gubitak vremena i snage u nesebičnom darivanju donosi puninu života. Onaj tko čuva svoj život, svoje vrijeme, snage, gubi sebe i svoje ljudsko dostojanstvo. Darujući svoj život i uz cijenu žrtve, osjećamo kako istinski živimo, poručio je mons. Hranić, istaknuvši da na razini ljubavi poteškoće, križevi, patnja i smrt prestaju biti zlo koje treba izbjeći po svaku cijenu.
– Samodarivanje i žrtva postaju nešto sveto. Tu se unutar naše smrtne egzistencije rađa sloboda od svog egoizma, sloboda za drugog čovjeka, za žrtvu i umiranje radi dobrobiti drugoga, istaknuo je nadbiskup Hranić.
Stošiju, Rimljanku plemićkog roda, majka je odmalena poučila u kršćanskoj vjeri i dala je krstiti bez očeva znanja. Nakon smrti majke, otac ju je dao za ženu poganinu kojem je bilo više do miraza i imetka kojeg mu je donijela u brak. Kad je doznao da je kršćanka i da imanje dijeli sirotinji, muž je zatvorio Stošiju u kućni pritvor i zlostavljao je te je Stošija i zaštitnica žena zlostavljanih u braku. Nakon muževljeve smrti, Stošija je opet pomagala progonjene kršćane u Rimu. Kad su sv. Krševan, koji je Stošiju hrabrio da izdrži u tamnici i drugi kršćani bili poslani na sud u Akvileju, i ona ide za njima iz Rima u Akvileju, a iz Akvileje odlazi pomagati progonjene kršćane u Sirmij, današnju Srijemsku Mitrovicu, gdje je osuđena na smrt spaljivanjem na lomači.
– Na Božić 304. g. darovao joj je Gospodin neuveli vijenac uskrsle slave. Njen život očituje da su spasenje i uskrsnuće plod prinošenja Bogu do kraja, umiranja egoizmu i samodostatnosti koji samo gleda što je lakše i jednostavnije. Stošijin život svjedoči da je onaj tko je sjedinjen s Bogom i tko je poput nje doživio iskustvo Božje ljubavi i dobrote, u stanju Božjim očima i njegovim srcem promatrati druge, ne gledajući na sebe, odustajati od vlastite komotnosti, straha i prijetnji te po cijenu žrtve činiti dobro drugima, ublažavati njihovu bol i trpljenje, istaknuo je mons. Hranić.
Stošija je cijelim bićem pripadala Bogu, zato je bila u stanju supatiti s drugima, iskazivati dobrotu i milosrđe. Zato njeno životno svjedočanstvo postaje još aktualnije i snažnije u jubileju milosrđa, poručio je mons. Hranić. Bog daje nadahnuće i snagu, oslobađa nas od egoizma i čini sposobnima za ljubav koja ne očekuje uzvrat, da budemo na sliku Krista koji umirući na križu moli i za progonitelje.
– Spasenje se ne sastoji u oslobođenju od teškoća, trpljenja i smrti, nego u svjesnom, slobodnom ulasku na teži i zahtjevniji put, u izabranoj patnji. Stošijina smrt svjedoči o njenoj potpunoj slobodi za patnju iz ljubavi, za dobrotu i praštanje prema onima koji su joj nanosili zlo. Stošija je imala hrabrosti biti zrno koje umire i potpuno se daruje Bogu i drugima. Zato nas podiže, ohrabruje i okuplja i više od 1700 godina poslije svog mučeništva, istaknuo je mons. Hranić.
Poželio je da svi iskusimo kako smo stvorenje Božje ljubavi. Iako smo slabi, krhki i grešni, Bog nas uvijek čeka raširenih ruku i daje mogućnost krenuti ispočetka. Potaknuo je da na mjestima gdje živimo i radimo budemo pošteni i da ljubimo hrvatsku domovinu, svjesni kako smo je teško i krvavo dobili. Pozvani smo je izgrađivati svojom ljubavlju i izgaranjem. U domovini nedostaje odustajanje od svog egoizma. Ne gledati na ono što je meni lakše i komotnije. Naša domovina treba zrna koja su spremna velikodušno darivati sebe, ulagati sebe, svjesni da ne možemo odmah vidjeti plodove vlastitog umiranja. Ništa ne može zaživjeti ako nema onih koji su spremni biti poput pšeničnog zrna, umirati sebi jer su ispunjeni Kristovom ljubavi, spremni velikodušno darivati sebe. Kad se čovjek daruje Bogu, onda Bog s tom osobom i po toj osobi može ostvarivati povijest spasenja i društvo pretvarati u prostor Božjeg kraljevstva, poručio je mons. Hranić.
Nadbiskup je istaknuo i da na svetkovinu sv. Stošije dijelimo vjeru i domoljublje. Bog nam je kao narodu iskazao svoje milosrđe. Crkvu i papu prije 24 godine doživjeli smo kao istinsku oazu milosrđa. Bogu zahvaljujemo za 24 godine međunarodnog priznanja RH. Znamo u kakvim okolnostima smo bili priznati. Da nam Gospodin nije iskazao svoje milosrđe, žive bi nas progutali. Zahvaljujemo Bogu i vapimo da poput sv. Stošije i mi uspijemo biti uzdarje Bogu, da poklonimo svoj život, snage i sposobnosti njemu, da nas suobliči sebi, kako bismo Božjim očima i srcem promatrali stvarnost i ljude, kako je to znala činiti i sv. Stošija, zaključio je nadbiskup Hranić.
Pjevanje na misi je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. U misi su sudjelovali i zadarski župan Stipe Zrilić, zadarski dogradonačelnik Zvonimir Vrančić i predstavnici Sveučilišta u Zadru. Prigodnu riječ pozdrava uputio je i nadbiskup Puljić na početku slavlja svetkovine kojom je završeno božićno vrijeme u Zadarskoj nadbiskupiji.
