Žuži Jelinek je rođena 17. 7. 1920 u Budimpešti kao Suzana Faber, a kolumnistica, modna ikona i stilistica preminula je u Zagrebu u 96. godini.
Odrasla je uz trojicu braće u siromašnoj židovskoj obitelji, a Žužini roditelji bili su gluhonijemi. Žuži se već s 12 godina zaklela da će imati uspješan život i karijeru, poniženja koja je pretrpjela u djetinjstvu zbog siromaštva bila su odlučujuća u njezinoj namjeri da ima pristojan život bez oskudijevanja. Završila je školu za krojačice u Zagrebu.
Zbog početka Drugog svjetskog rata, u Zagreb se vratila 1939 godine. Po povratku je otvorila krojačku radnju u kojoj je šivala za imućnije obitelji.
Već sa 17 godina Žuži je krenula raditi u Pariz kao krojačica u tvornici Nine Ricci, poznate francuske dizajnerice, gdje je upoznala i Coco Chanel za koju je kratko radila.
Također je bila vrlo zainteresirana i aktivna u učenju stranih jezika pa je naučila čak sedam jezika. 1941 godine udala se za prvog supruga, uglednog zagrebačkog zubara dr. Eriha Jelineka. Iz tog braka ima dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu.
Uspostavom NDH sva tri Žužina brata su stradala, Imre 1941. u zatvoru Kerestinec, Aleksandar-Šanji u Koncentracijskom logoru Jadovno i Ivan na nepoznatom bojištu.
Za vrijeme boravka u Rijeci, gdje se odselila sa suprugom, Žuži je saznala da će joj roditelji biti deportirani u Koncentracijski logor Jasenovac. Na Sušaku je otišla do talijanskog časnika, kojeg je zavela te tako spasila roditelje od sigurne smrti. Nekoliko noći je odlazila časniku u riječku Esplanadu. Da joj komentari i mišljenja drugih o svojim postupcima nisu bitni, pokazala je rekavši: “Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj će te vi misliti o meni, baš me briga.”
U rujnu 1943. pridružila se Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije gdje je služila u zubarskoj ambulanti, a po završatku rata vratila se u Zagreb.
Najpoznatija modna kreatorica iza Željezne zavjese
Krajem 1950-ih godina Žuži je prva svoje modele prikazala na revijama u inozemstvu te je tako obišla Europu, Ameriku, Bliski i Daleki Istok. Prva se proslavila u modnom svijetu izvan granica SFR Jugoslavije, a domaći tisak ju je zbog toga prozvao ambasadorom mode. Svoj nadimak je dobila i u inozemnom tisku koji ju je nazivao najpoznatijom modnom kreatoricom iza Željezne zavjese.
Mnogima je vjerojatno ipak najpoznatija po kolumni o seksu koju je 22 godine pisala za tjednik Gloria.
Od 1994 je redovna kolumnistica hrvatskog časopisa Gloria, a tijekom života napisala je deset knjiga, od kojih je zadnja objavljena 2013. godine pod imenom “Živjeli muškarci” i sastoji se od njezinih kolumni iz časopisa Gloria.
HRT je o Žuži snimio dokumentarac “Mislim da ja to ne zaslužujem” koji je prikazan 2007. u kinu Tuškanac. I sam Steven Spielberg je želio snimiti film o njezinom životu. Naime, nakon što je čuo priču o ženi iz židovske obitelji koja je tijekom Holokausta riskirala svoj život kako bi spasila roditelje, Spielberg ju je pozvao da radi kao glavni savjetnik u filmu. Ipak, iako vrlo počašćena ponudom, Žuži nije htjela živjeti u SAD-u dvije godine, pa je ponudu odbila.
Za Gloriju je napisala 1088 članaka, a posljednju kolumnu objavila je 12. studenog prošle godine. “Ovo o čemu danas mislim pisati, već me zaokuplja izvjesno vrijeme. Zadnju godinu posebno. A bilo mi je “tek 98”! Najprije sam se tome pokušala othrvati, kao nečemu “što mi ne priliči”, nečemu što si Žuži Jelinek ne smije dopustiti, da bi me malopomalo počelo sve više opterećivati, pa i ne dati mi mira. Neću reći da sam na život krenula gledati drugačije, da sam postala neki pesimist, ali sam primjećivala da godine ipak čine svoje. A ta spoznaja nije baš ugodna”, započela je Žuži posljednju kolumnu za Gloriju.