Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik,samo su neki od pridjeva kojima se opisivalo prvog hrvatskog pjesnika asfalta Janka Polića Kamova. Rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju, u obitelji bogatog trgovca. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski.
U kući Polićevih mnogo se pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor – sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo – od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem.
Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrelog i senzibilnog dječaka.
Sa dvojicom svojih prijatelja osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno-političko udruženje ali i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos.
Ubrzo je Polić u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku.
U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zgražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora.
To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali ga ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska, postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s njim. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara za glumu. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.
U to doba zdravlje mu nije bilo baš stabilno. Od četrnaestoro djece u obitelji Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju, gdje svo vrijeme koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu. Brat je bolovao od teške tuberkuloze kostiju te umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Puno je razmišljao o smrti, te naveo kako bi naviše volio završiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima tijelo za analize. Uz to je i dodao “Hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.”
Sljedećih godina luta Italijom. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu priskače stalni mecena brat Vladimir.
Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama” Psovka” i “Ištipana hartija” i dvije dramske studije “Tragedija mozgova” i “Na rodnoj grudi”. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam.
Tada si daje ime – Kamov, a to je obrazložio riječima: “Glede imena Kamov – toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi – Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.”
Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumanutim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića – Kamova.
Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad i nastanio se u zgradi oskudne gradske četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Tamo je i umro, 8. kolovoza 1910. nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu – bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih.
Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke.
