Datuma 3. siječnja 1992. škabrnjski i nadinski koljači, okorjeli četnici, namjerili su se na Suhovare, mjesto koje je od jeseni 1991. odolijevalo stalnom granatiranju i živjelo u okruženju s tri strane. Istoga dana kada su Suhovare napadnute, teško su granatirana sela Poličnik, Rupalj i Gornja Murvica kako tamošnji branitelji ne bi mogli priskočiti u pomoć selu na koje se agresor namjerio.
Iz Kašića i Drača neprijatelj je poslao tenkove oznake M-84, vrhunac ondašnje tehnike, provevši pješadiju kroz minsko polje koje, zapisi i svjedočanstva govore, ionako “nije bilo Bog zna što”.
Branitelji u Suhovarama bili su iznenađeni napadom, a smirenju situacije nije pomogla ni teška artiljerijska paljba neprijatelja uz pomoć koje su ubrzo probijene prva i druga linija obrane. Na trećoj, uz pomoć branitelja koji su pod kišom projektila pristigli u Suhovare, neprijatelj je zadržan i na kraju odbijen kada je krenuo artiljerijski protunapad.
Ipak, čini se da je u obrani Suhovara bitan element bila i obmana! Naime, zapovjednik obrane je, znajući da Srbi prisluškuju radiovezu, naredio kako se mora izdržati još malo, budući da uskoro stiže “tisuću Splićana”. Naravno da nikakvih Splićana nije bilo kilometrima, ali to je bilo dovoljno (uz pokoji metak i projektil) da se neprijatelj povuče i da Suhovare, a s time i bitan dio magistrale ne padnu u njegove ruke.