Blagoje (rođen kao Benito) Bersa, hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog preminuo je na današnji dan 1934. godine.
Rodio se u Dubrovniku 1873., a od najmanjih nogu susretao se s glazbom koja će mu, pokazat će se kasvije, odrediti čitav život. Naime, otac mu je bio strastveni glazbeni amater koji je u Dubrovniku osnovao gudački kvartet s Perom Budmanijem, a kada se 1881. obitelj Bersa vratila u Zadar (Blagoju je tada bilo osam godina), otac se nastavio baviti glazbom amaterski.
U Zadru je Bersa završio osnovnu i započeo srednju školu koju je nastavio u Beču (Theresianum), Trstu i ponovno u Zadru. 1893. godine, Blagoje je bio učenik Glazbene škole Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu gdje su mu tri sljedeće godine učitelji bili Ivan pl. Zajc u glasoviru i kompoziciji, teoriju mu je predavao Anton Stöckl, a violončelo Hinko Geiger. U tri godine školovanja čini se da je uspio nadoknaditi sve ono što mu je nedostajalo u srednjoškolskim godinama.
Na kraju naukovanja u Zagrebu već je započeo rad na operi Jelka prema libretu brata Josipa koju je dovršio tek pet godina kasnije, a koja do danas nije scenski izvedena. Od 1896. do 1899. Bersa je bio student bečkoga Konzervatorija na kojemu je glasovir učio kod Juliusa Epsteina (rodom Zagrepčanina), a kompoziciju kod Roberta Fuchsa (bio je profesor i Gustavu Mahleru, Hugu Wolfu, Janu Sibeliusu, Alexanderu Zemlinskom). Još za vrijeme bečkoga studija skladao je simfonijsku pjesmu Hamlet i niz glasovirskih djela, započeo je Dramatsku uvertiru, a za diplomski rad napisao je orkestralni Andante sostenuto.
Po završetku bečkoga studija nije našao zaposlenje pa je na poziv sarajevskog pjevačkog društva Trebević 1900. boravio u tom gradu gdje se upoznao sa Silvijem Strahimirom Kranjčevićem i Ivom Pilarom s kojima će se i ubuduće družiti. Bersina sljedeća postaja nakon Sarajeva bio je Split u kojem je kratko vodio pjevačko društvo Zvonimir. Vjenčao se 19. kolovoza 1901. u Hvaru s Lucijom Sambuk, voljenom Lucy, kojoj će u dnevniku posvetiti mnoge i dirljive retke. Godine 1908. rodio im se sin Ivan koji je nakon nekoliko mjeseci umro. Nakon Splita Bersa se pokušao zaposliti u Zagrebu, ali neuspješno. U neobjavljenoj rukopisnoj autobiografiji napisao je da je Split bio za njega preusko polje rada, dok je na Zagreb s pravom bio ogorčen: U Zagrebu 2 mjesta bila prazna ali dobiše ih inozemci! Nije mu preostalo drugo nego potražiti posao u inozemstvu.
U Grazu je 1902. volontirao kao dirigent gradskog kazališta, a već 1903. preselio se u Beč u kojem je, s kraćim prekidom radi boravka u Osijeku (u sezoni 1908./1909.), ostao punih šesnaest godina. Od listopada 1904. do ožujka 1905. bio je na turneji u Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj s poznatom recitatoricom Paulom Wirth koja je izvodila melomonodrame, a Bersa ju je pratio na glasoviru ili je ravnao manjim ansamblom te je za nju skladao i dvije monodrame Salome i Frou Frou. Do dolaska u Beč završio je operu Jelka te Dramatsku uvertiru, Idilu i Capriccio-scherzo za orkestar, skladbe koje su trebale činiti prva tri stavka zamišljene Simfonije u c-molu, no skice za četvrti stavak – Tempo della Sinfonia, Finale – kao i prvih 97 taktova partiture također iz 1902. ostali su nedovršeni. U Grazu je skladao i niz popjevaka i tu su nastale i prve skice za nikad dovršen glazbeni roman Raskolnikov. Bersino dugo bečko razdoblje vrlo je raznoliko, ispunjeno događajima, poznanstvima, različitim djelatnostima, snovima i ostvarenjima, ali i trajnom brigom za svakodnevni život.
U početku je davao privatne satove i živio od očeve potpore, a u prvim godinama mnogo mu je pomagao i Srećko Albini koji je od 1902. do 1909. djelovao u Beču kao slobodni umjetnik. Albini je ostao dobar Bersin duh i kad je postao ravnatelj zagrebačke Opere (1909.) zdušno se brinući oko praizvedbi Ognja i Postolara od Delfta. Od 1911. Bersa se izdržavao kao honorarni aranžer i glazbeni savjetnik izdavačke kuće Doblinger/Herzmansky s kojom je 1914. potpisao ugovor za stalno radno mjesto.
Posao je bio mukotrpan, često nedovoljno plaćen ali i nužan jer mu je poslodavac 1911. objavio glasovirski izvadak Ognja i pet popjevaka te glasovirski izvadak, pet pjevačkih fragmenata i libreto Postolara 1918. Iz brojnih dnevničkih zapisa i korespondencije vidljiv je Bersin otpor prema ovom poslu, ali je prisutna i trajna svijest o vlastitim vrijednostima, osobito u pogledu orkestracije kojim vještinama mnogi popularni bečki operetni (pa i neki operni) skladatelji uopće nisu vladali. Godinu dana prije konačnog povratka u Zagreb 1918. Bersa je radio za izdavačku kuću Edition Slave Milana Obuljena koja mu je izdala popijevke skladane prema stihovima Petra Preradovića. Bečko razdoblje ujedno je bilo i najplodnije u Bersinu skladateljskom životu. U Beču su nastale obje njegove opere, Oganj i Postolar od Delfta, brojne solo pjesme među kojima su i Oj sanci vi šareni sanci, Ja te ljubim i Robinjica (na tekstove Josipa Berse) te najpoznatija Seh duš dan na tekst Vladimira Nazora, glasovirske skladbe Fantasia breve, Scherzo i L’heure de rêveries koje su poslije postale stavci popularne suite Po načinu starih Airs de ballet.
U Beču je započeo skicirati i dovršio prvu verziju partiture Sunčanih polja, dio zamišljenog ciklusa Moja domovina, od kojeg je ostao Simfonijski diptih, uz Sunčana polja i Sablasti koje je skladao po povratku u Zagreb. Osim navedenih djela treba možda kao kuriozum navesti još i scensku glazbu za dramu Antigona Waltera Hasenclevera kao i glazbu za film Vila von Narenta (Vila od Neretve). Zanimljiv je i Bersin društveni život u Beču koji se najprije odvijao u klubu hrvatskih i srpskih umjetnika koji je Bersa najvjerojatnije s Milanom Rešetarom pokrenuo potkraj 1912. godine. Taj klub kao i intelektualne sjednice koje se od početka 1918. odvijaju u privatnim domovima pa tako vrlo često i u Bersinu domu, samo dokazuje da krugovi intelektualne i nacionalne privrženosti što ih dijaspora stvara u Beču bivaju sve homogeniji što se Monarhiji više bliži kraj – piše Eva Sedak u uvodnome tekstu Dnevnika i Uspomena (Mjesta – Vrijeme – Putovi. Bilješke uz životopis Blagoja Berse). Sudionici tih kružoka bili su brojni književnici, povjesničari, slikari, kipari i tek pokoji glazbenik (Josip Kosor, Rikard Katalinić Jeretov, Mara i Toma Rosandić, Josip Hatze…). Diskutiralo se o politici i umjetnosti, Bersa je živo sudjelovao i sve češće razmišljao i pisao o svom osjećaju pripadnosti slavenstvu. Privrženost ideji o ujedinjenju svih južnih Slavena jedno je od lica Bersina vitalističkoga panteizma, istaknula je E. Sedak.
Na to nedvojbeno utječe i Ivan Meštrović koji je u Beču boravio od 1901., a moguće je da je Josip Hatze upoznao Bersu i Meštrovića i s idejnim krugom u kojem je sudjelovao Ivo Vojnović. Upravo je dubrovački konte, odnosno njegova literatura, jedna od trajnih ali nerealiziranih Bersinih glazbenih želja. Iz Dnevnika i Korespondencije doznajemo kako želi uglazbiti Ekvinocij, Gospođu sa suncokretom, Smrt majke Jugovića, a nadasve tetralogiju iz mitusa slavenskih bogova za koju bi tekst pisali Vojnović ili Nazor. Ništa od toga, znamo, nije ostvareno. No kako se bližio kraj Prvoga svjetskoga rata, Bersa se upuštao u skladanje nekih djela koja su iskazivala njegova politička razmišljanja. Najprije je sudjelovao na Nazorovoj večeri 24. veljače 1918., kad je Olga Radoničić praizvela popijevku Seh duš dan, a potom je sve svoje snage upregnuo kako bi za Preradovićevu proslavu 13. svibnja 1918. skladao dostojno djelo. Tako je nastala kantata Zora puca, bit će dana za sopran, alt i bariton solo, mješoviti zbor i klavir. Djelo je, kao i nekoliko popijevaka na Preradovićeve tekstove, doživjelo ovacije više od tisuću prisutnih, među kojima je bio i Vojnović, u srednjoj dvorani Konzerthausa. U veljači 1919. godine, nekoliko mjeseci prije definitivnog povratka u Zagreb, skladao je još i Himnu (Slavenska himna, Jugoslavenska himna) za mješoviti zbor a cappella na tekst Vukosave Mišić. Teško je u tom slijedu ne vidjeti ideologijsku poantu, zaokružuje E. Sedak taj dio Bersina promišljanja. Išao je putem od dječaka koji je progovorio na materinskom talijanskom jeziku, preko skladatelja koji je obje svoje opere pisao prema njemačkim libretima do domoljuba koji se poput mnogih suvremenika oduševljavao (pan)slavizmom i vjerovao u novonastalu državu nakon raspada Austro-ugarske Monarhije, sve do čovjeka koji je u kasnijim godinama po povratku u Zagreb, neštedimice isticao svoju pripadnost hrvatskome narodu i njegovu glazbenom korpusu.
Posljednje Bersino razdoblje, ono zagrebačko, trajalo je petnaest godina, od 1919. do smrti 1934. godine. Neposredan povod bilo je dogovoreno gostovanje s basom Nikolom Zecom, no zapravo je odlučujuća bila neizrečena želja za konačnim povratkom. Ali Bersa u Zagrebu baš i nije bio poznat osim po izvedbama opera Oganj i Postolar od Delfta. Zahvaljujući prijateljima nastanio se u zgradi Instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati gdje je živio oko dvije godine, a potom je dobio, također privremeno, stan u Gradskoj kući br. 2 na nekadašnjoj Ciglani. Tek od 1931. pa do smrti živio je u vlastitoj kući u Žigrovićevoj 4. Zagreb ga nije primio nimalo ljubazno, potucanje od jednog do drugog birokrata radi stana i zaposlenja bilo je teško i ponižavajuće i vjerojatno je uzrokovalo tešku upalu žuči, od čega je na kraju i umro.
