Alkohol prvi put okuse već s 14 godina, žive na društvenim mrežama, izlaze u narodnjačke klubove. Narodna… cajke… turbofolk – glazba koju kritičari i odrasli ne smatraju glazbom, a klinci obožavaju. Kažu kako im uz te ritmove alkohol lakše klizi niz grlo, kako obožavaju razbiti čaše kad ih pogodi pjesma i znaju tekstove napamet već od prvog takta. Mi smo se zapitali – zašto? I nije bilo lako naći sugovornike na ovu temu, tinejdžere koji će iskreno progovoriti o tome. Otišli smo do Osijeka jer ovo je društvo jedino pristalo progovoriti o tome.
‘Razbijam čaše na ‘I tebe sam sit kafano’. Jako često i kafana je moja sudbina’, kazala je 20-godišnja Tihana Dimić.
‘Šaban Šaulić, Jaša Rahmedovski, Kemal Malovićić, Sinan Sakić… To treba slušati, to je muzika, na to se deremo čašu da razbiješ’, dodaje 17-godišnji Martin Ofenbeher. ‘Troši se, npr., za jedan stol za jednu bocu oko 300-400 kuna’.
‘Cajke su u pitanju, da se mogu lakše napiti. Cajke su takve pjesme da ne možeš ostati trijezan’, kaže Tihana.
‘Većina ih sluša cajke zato što uz to jedino mogu lumpovati i opijati se, zabavljati se’, smatra 15-godišnji Adrijan Piligota jer, kaže, cilj izlaska je napiti se.
Tinejdžeri alkohol prvi put okuse, pokazuju to istraživanja, između 14. i 16. godine. I kažu nam, lakše klizi niz grlo uz turbofolk ritmove.
Narodna muzika, turbo folk, cajke… fenomen koji izaziva zgražanje i predrasude s jedne strane, a s druge pasionirane obožavatelje.
‘Narodnjaci su kod nas povezani s opijanjem, alkoholom, problemima… Ali to ne mora tako biti, to je manjina ljudi što se tamo skuplja. Ali muzika kao muzika, zato postoji puno vrsta muzike da ljudi mogu birati, ne sviđa se svakom sve’, smatraJana.
‘Glazba je oduvijek izazivala kontroverze’
‘To je neopterećujuće, zato je ta muzika njima pitka i jednostavna. I sami nazivi klubova gdje se pušta su nekakve ludnice i urnebesi i to njih privlači da se na to otkače’, pojašnjava sociolog Igor Filajdić.
I dok se odrasli zgražaju nad video uradcima takvih autora, nad lirskim izričajem, a posebno nad utjecajem kakav može imati na mlade, oni se ne obaziru. I dalje slušaju, ali su itekako svjesni svega navedenog.
‘Pjesme nemaju smisla. Zapamtiš ih u pet minuta, doslovno je to tako. Žalosno ali istinito, prije su se prodavale riječi sada se prodaje tijelo’, kaže Tihana.
‘Pa te nove pjesme… Tekstovi, sve se svodi na novac, nove aute, pokazuju svoje tijelo… Uopće nemaju smisla riječi’, slaže se i Martin.
‘Kad ne znam neku pjesmu u klubu već nakon drugog refrena znam je pjevati. Najviše pjevaju o ljubavnim jadima, aktualno zapravo, što je naša svakodnevnica. Svi smo imali prekida’, dodaje Jana.
O svemu onom najbitnijem u tim godinama – ljubav, dobar provod i popularnost. A slušaju jer, ruku na srce, slušaju svi. A biti prihvaćen u društvu svima je najvažnije.
‘Kad sam krenuo u osnovnu školu počeo sam slušati Hard rock. I kako su došli viši razredi krenuo sam s cajkama. Drugi su puštali, onda sam skinuo i ja glazbu i onda sam je počeo slušati’, rekao je Antonio Rigo.
Uvođenje predmeta pop kulture u osnovne i srednje škole?
No ako su tzv. cajke postale trend, jesu li postale i dio popularne kulture?
‘Pop kultura znači skraćeno od popularno. Znači sve ono što je ovog trenutka popularno, ono što ovih dana nalazimo na glazbenim ljestvicama i ono što puni dvorane, ono što na youtubu ima najviše klikova, što na Facebooku ima najviše lajkova’, pojašnjava sociolog Filajdić.
Ali nije li glazba oduvijek izazivala kontroverze, neodobravanje?
‘Čini mi se da je ta spika sa zabranjenim voćem jedan od razloga zašto je to tako. Ajmo sad svi to prezirati. A uostalom punk je isto išo na – one, two, three, four. Tri rifa i to je to, ova glazba isto ne ide dalje od toga.
Da sad ne ulazim u improvizacije rima ili bilo čega’, smatra Anđelo Jurkas, koji predaje u školama kao vanjski suradnik.
Pa se tako na društvenim mrežama pojavila usporedba glazbenih albuma s dva kontinenta. Onog 50Centa i Mate Miše Kovača. Zapravo pjevaju o istim stvarima. ‘In da hood’ je ‘U mom kraju’, ‘In da club’ – ‘Od kavane do kavane’. Šaljivo, ali to su teme koje stvaraju hitove, bez obzira na glazbeni stil.
‘Usudio bih se reći da je pop kultura zapravo u 21. stoljeću nekakav sinonim opće kulutre’, zaključuje Anđelo.
Istraživanja su pokazala da je 77 posto osnovnoškolaca i 65 posto srednjoškolaca potpuno nezainteresirano za sadržaje pop kulture – raznolikosti glazbe, filma, stripa, književnosti.
Lektira je, kažu, zastarijela i ne zanima ih. Jer vremena su se promjenila. Ovo su generacije rođene s televizorima debljine svega par centimetara, s telefonima na dodir, tabletima, računalima, gadgetima i svim ostalim blagodatima modernog društva koje smo mi odrasli morali učiti koristiti, a njima to dolazi posve prirodno. Oni su vizualni tipovi.
‘Po meni su knjige zastarjela fora. To je samo tekst i nema slika. Naprimjer stripovi imaju puno slika i teksta i zanimljivije je čitati’.
Žive na društenim mrežama, komunikacija se svodi na dopisivanje porukama, a interes za sadržajima na stranom jeziku ovisi o razumijevanju.
Anđelo predaje u školama kao vanjski suradnik. U komunikaciji s djecom shvatio je da im nešto nedostaje. U šumi informacija i sadržaja koji su im dostupni nedostaje vodilja. Nešto što će ih zainteresirati za širenje horizonata i kritičku raspravu. ‘Od glazbe, filma, literature, medija, društvenih mreža, politike, čak informatologije, sporta… Znači svih kulturnih i društvenih fenomena koje mediji naprave masovno dostupnim’.
Zato je pokrenuo pilot projekt u kojem prelaže uvođenje predmeta pop kultura u osnovne i srednje škole. Kako bi mladi raspravljali i učili o sadržajima koji njih zanimaju. Koji bi pomakli granice stogog školskog sadržaja. Jer problem nastaje kada se izlažu jednom jedinom sadržaju. To dovodi do pada opće kulture i komunikacijskih sposobnosti. A oni žele pričati o stvarim koje njih zanimaju i koje koriste svakodnevno.
‘Čini mi se da je malo ljudi svjesno da živimo na početku novog milenija i da je ono što se nekad smatralo općom kulturom, da se pojavom interenta dogodio jedan switch u kojem vrijede nova pravila’, smatra Anđelo.
Pojava masovnog slušanja narodnjaka i turbofolka samo je pojava kao svojedobno grundgea i Nirvane, punka i slično, što je i nekad nekim roditeljima dizalo kosu na glavi.
‘Oni baš mrze mrze cajke, više od svega ih mrze. Rat i ovo-ono i onda ništa od toga. Kao stare rane, nećeš mi slušati ono protiv čega smo se borili itd.. Ili kao to ne valja kao ono što je bilo prije. A nisam se ni rodila.. Što je bilo prije ? Šta ja znam..’, iskrena je Tihana.
Jer glazba im je kažu, sredstvo za zabavu, a ne duboko promišljanje.
‘Nekada smo imali takozvana urbana plemena, rokere pankere itd. Danas se sve to više spaja i sve je manje tih plemenskih obilježja. Bilo je vrlo jasno kako treba panker izgledati, kako treba metelac izgledati. Danas se to sve mijenja i pomiču se te granice. Taj koji ide slušati turbofolk ne znači da neće otići i na neki pop koncert koji je napunio nekakve arene’, kaže sociolog Filajdić.
Danas svi teže mordernom, mogli bismo reći, uniformnom stilu.
Jedini problem, ističu sociolozi, u cijeloj ovoj priči je kada se maloljetnicima toči alkohol i kada ih se pušta u klubove. Sve ostalo je stvar trenda.
‘Vjerojatno će te cajke biti u fazi opadanja jer sve ima svoje uspone i padove. Pop kultura je uvijek nešto što je taj tren i tada popularno a manje zastupljeni glazbeni pravci će uvijek imati svojih pokolonika. Neće zamrijeti, to je sigurno’, smatra Filajdić.
Interes za druge sadržaje, tvrdi Anđelo, lako se probudi ako ih se zainteresira na pravi način. I onda takozvane cajke nisu nikakav problem, već pečat jedne ere. ‘Na kraju krajeva, ako je to odraz vremena, trenutka, prostora u kojem živimo, ajmo se pomiriti s tim’.
Jer što je veći otpor to je primamljivije, barem to tako odvijek funkcionira u tinejdžerskom svijetu. Svojevrsni bunt. No to ne znači da se trebamo zabrinuti za svijet koji na mladima ostaje. Usadimo li prave vrijednosti u njih, bit će posve sporedno kakvu glazbu slušaju.