Tek što se jedna “afera ćirilica” donekle slegla, već nam eto druge. Ovoga puta nije u pitanju Vukovar i manjinsko pismo, već je riječ o prijedlogu zagrebačkog rektora Damira Borasa kako bi ćirilicu valjalo vratiti u škole i to zbog, kako ističe, činjenice da ista pripada našoj povijesti.
– Ćirilica je hrvatsko pismo i rabila se stoljećima, prenijeli su brojni mediji riječi koje je Boras kazao uvjeren kako će stručna javnost to poduprijeti. No, nekom drago, nekom ne – bez podrške mase i “blagoslova” od strane političkih vođa, uzalud stručnoj javnosti sva mišljenja ovog svijeta, povijest nas je toj lekciji već bezbroj puta naučila.
Tim tragom, odlučili smo ispitati kako dišu zadarska politička javnost i građanstvo. Reakcije su bile sve, samo ne ravnodušne. Na “tapeti” su se najprije pronašli političari:
– Apsolutno nema potrebe ni razloga za uvođenje ćirilice u hrvatske škole, niti je to zakonom osnovano, bila je kratka i jasna Vesna Sabolić iz redova Reformista.
– Reakcije ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu tijekom velikosrpske agresije kod uvođenja ćiriličnih ploča u Vukovaru potaknula je mandatara Oreškovića na oprez pa je kazao kako još nije vrijeme za to. Uvođenje glagoljice je sasvim sigurno njegovanje vlastitog kulturnog identiteta. Ako uvođenje ćirilice ne naiđe na otpor kod struke, treba voditi brigu i o svim drugim činjenicama i biti obazriv, mišljenje je pročelnika županijskog Upravnog odjela za društvene djelatnosti Ivana Šimunića.
– Latinica je naše pismo, a internacionalni jezik je engleski. Bilo bi svakako kudikamo bolje da djeca uče još jedan strani jezik, a ne ćirilicu, smatra gradski vijećnik Akcije mladih, Marko Pupić Bakrač.
Od političkih dužnosnika koji su danas izrazili spremnost sudjelovati komentarom na situaciju, u moru “protivnika” ćirilice odskače SDP-ova Ingrid Antičević – Marinović, koja se sa zagrebačkim rektorom jedina slaže:
– Boras je apsolutno u pravu, čudi me samo zašto je šutio o ovome kada je ćirilica bila u žiži događanja. Povijesno gledano, ćirilica je pismo Hrvata i okolnih naroda. Je li zemlja okrugla? Jest, tako je i ovo neosporna činjenica, slikovito je svoje mišljenje izrazila Antičević – Marinović.
Dok je zadarska politička scena poprilično jedinstvena u svom stavu, kod građana smo primijetili nešto veće razlike u mišljenjima. Uostalom, prosudite sami:
Anđela V. (49): Učila sam ćirilicu u školi i od raspada Juge nisam ju ni jednom primijenila. Toliko o tome koliko je korisna.
Joso (79): Ćirilica?! Nikada! Prvo su je htjeli nametnuti u Vukovaru, a sad bi u cijeloj državi. Ne, nisam za to. To neka Srbi uče u svojim školama.
Verunika O. (57): Znanja nikad previše. Neka naša djeca uče sve što mogu naučiti, vrijeme je da mržnja prestane i da već jednom priznamo da su se naši preci uz glagoljicu koristili i bosančicom – bosanskom ili hrvatskom ćirilicom.
Dino K. (29): Svako znanje je korisno i ne mislim to strogo u pragmatičnom smislu. Učenje oplemenjuje čovjeka, širi horizonte. Nemam ništa protiv.
Karla S. (25): Moja je obitelj teško pogođena ratnim događanjima i mislim da ne bih bila jedina koja bi se usprotivila uvođenju ćirilice u škole.
M.P. (55): Davnih sam dana bio prisiljen učiti ćirilicu. Nikakvo nametanje nije dobro, a ne vjerujem da bi se to dobrovoljno moglo dogoditi. Protiv pisma nemam ništa, to moram reći. Nije pismo ubijalo, već ideologija.
Mario (21): Tko ne poznaje povijest, osuđen ju je ponavljati.
Ina V. (36): Svakako, i ćirilicu i glagoljicu valja uvesti u škole. Glagoljicu iz poštovanja prema kulturnoj baštini, dok kod ćirilice uočavam i praktičan razlog, a to je lakše učenje ruskog koji je u sve većoj uporabi.
Sanja (34): Protiv ćirilice nemam zaista ništa, ali pravo je pitanje bi li ionako preopterećen školski program mogao podnijeti dodatno opterećenje koje bi se sigurno dogodilo uvođenjem ćirilice.
Marin: Eventualno uvođenje ćirilice u škole svakako vidim kao izrazito pozitivnu stvar, prvenstveno zbog ekspanzije ruskog tržišta i sve češćih trgovačko –gospodarstvenih sprega s tom zemljom. Učenje ćirilice približilo bi djeci ruski jezik i omogućilo prosperiranje, a kako svi slikovito volimo reći – djeca su naša budućnost.
L.I. (18): Ne mislim ni da je pozitivno ni da je negativno. U školi već učimo i beskorisnije predmete.
O.R.: Moje dijete zna ćirilicu i glagoljicu i ne vidim problem u tome.
Alan I. (41): Ma kakva ćirilica. Bolje nam je da počnemo učiti arapsko pismo (smijeh).
Lora Š. (29): Današnja djeca izlaze iz škola bez znanja latinice, a oni bi im još uvodili glagoljicu i ćirilicu. Šalu na stranu, nemam ništa protiv, samo mislim da bi reakcije mogle produbiti ionako povelik jaz između nas i Srba. Mržnje ionako ima previše, s obje strane ako smijem primjetiti. Treba paziti da ne polučimo kontraefekt.
