Možda jedna od najčudnijih vjerskih zajednica svakako su Amiši. Oni i dan danas žive isto kao i u vrijeme kada su se pojavili, početkom XVI stoljeća u središnjoj Europi, na teritoriju Švicarske, u doba prije industrijske revolucije. Ne koriste automobile, koriste samo odjeću od grubog platna, zemlju obrađuju plugom kojeg vuku konji, za osvjetljenje koriste uljne lampe, mole boga da ozdrave ako se razbole, jer ne vjeruju da im medicina može pomoći a ako požele popričati sa susjedom izađu vani i dovikuju se sa terase jer nemaju telefone.
Amiši su se prvi put pojavili 1525.god. u Švicarskoj rođeni iz anabaptističkog pokreta, i do kraja XVII stoljeća su se proširili na teritorije Francuske, Nizozemske i Njemačke. Smatrali su da je za svakog kršćanina krštenje dvostruki čin, prvi put kada se rodi, a drugi put kada odraste, po principu slobodnog izbora crkve kojoj će pripadati, vjeruju u Kristovu pokornost i klone se svake upotrebe sile, te zbog toga nisu sudjelovali ni u kakvoj vojnoj aktivnosti. Što zbog svojih vjerovanja, a nešto i zbog ljubomornog djelovanja crkve, Amiši su bili izloženi velikom progonu, napadani na ulicama i hapšeni, zabranjena im je bilo kakva javna djelatnost i sudjelovanje u radu crkve, te se tada počelo prakticirati kućno bogosluženje koje je i danas u upotrebi. Zbog sve težeg života u domovini počele su masovne migracije u Novi svijet koji je tada značio i novi početak za mnoge ljude. Svoj novi dom su našli na teritoriji Pennsylvanie, Ohia, Kansasa, Indiane i Iove, gdje i sada živi oko 130.000 pripadnika ove zajednice, od ukupno 200.000 koliko ih ima u svijetu.
Njihov način života se zasniva na principima da je sve što je čovjek izmislio da bi sebi pomogao u radu i životu vražje djelo kako bi ga odvojilo od istinskog puta vjernika. Odijevaju se skromno i identično, ne briju brade već ih puštaju da rastu nekontrolirano. Žene ne nose kapute i jakne, već se pri izlasku ogrću toplim vunenim šalovima, što je posljedica njihovog vjerovanja da je ženi mjesto u kući gdje je zadužena za kuhanje, krojenje i šivanje odjeće muškarcima. Ženama je zabranjeno koristiti dugmad na odjeći jer su kalorična i kitnjasta, ma šta god im značilo to kalorično. Kada izlaze negdje dalje od kuće, koriste identične konjske zaprege kao jedino prijevozno sredstvo.
U SAD je obavezan prometni znak upozorenja sa slikom konjske zaprege u oblastima gdje žive Amiši. Prilikom gradnje kuća i ostalih pomoćnih zgrada, okuplja se cijela zajednica od oko 20-30 obitelji koliko ih žive zajedno i kompletna gradnja se obavlja kao i pri kolonizaciji Sjedinjenih Država, pomoću konopca i na ho-ruk. Nekorištenje električne energije i telefona je čudno i nerazumljivo, ali nije nešto što se ne susreće u ostatku svijeta. Međutim najekstremnije je svakako odbijanje medicinske pomoći u slučaju potrebe. Amiši se u slučaju bolesti nekog svog člana okupljaju u kući oboljelog i mole se za uspješno ozdravljenje, odbijajući mogućnosti suvremene medicine makar krajnji ishod bila i smrt oboljelog. Zbog toga su često na meti dobronamjernih organizacija za zaštitu čovjeka i djece, koje ih proganjaju na sudovima zbog nehumanog odnosa prema bližnjima.
Njihov način života koji se zasniva na odvojenosti od društva prakticira sklapanje brakova samo među sobom, što ima za posljedicu da su skoro svi Amiši u jednoj zajednici bliži ili dalji rođaci. Nije rijedak slučaj da se zbog te genetske izolacije javljaju mnoge nasljedne bolesti, ali one nemaju utjecaja da se Amiši predomisle u vezi svoje tradicije i uvjerenja. Amiši imaju veliko potomstvo, u prosjeku 8 do 10 djece, i svi se bave poljoprivredom ili stočarstvom do polaska u školu koja traje 8 godina. Dok za vrijeme školovanja uče ono najpotrebnije za njihovu zajednicu (pisanje, čitanje, aritmetiku i Bogosluženje) djeca se u slobodno vrijeme bave poljoprivredom ili čuvanjem stoke, a to rade i nakon završenog školovanja. U periodu od 15 do 17 godine, muškim pripadnicima Amiške zajednice je dozvoljeno da upoznaju vanjski svijet i odluče hoće li se vratiti svojim korijenima ili napustiti svoje obitelji i početi samostalan život u civilizaciji. Zanimljivo je da se čak 90% mladića vrati natrag kućnom pragu gdje počinju život kao punopravni pripadnici amiške zajednice, a to podrazumijeva drugo krštenje, ženidbu i pravljenje velikog potomstva nakon napornog rada u polju ili sa stokom. Vrlo ograničeno shvaćanje bogatog i raznovrsnog života za ostatak svijeta, ali Amiši i ne žele biti dio ostatka svijeta, sretni u svojoj odvojenosti. Čak su se bunili kada je snimljen film ‘’Svjedok’’ s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi gdje je jedan od glavnih likova amiški dječak kao svjedok zločinu. Iako film ni na koji način ne osuđuje njihovu zajednicu, Amiši su dugo protestirali zbog javnog prikazivanja njihovog načina života.
