Zadarski nadbiskup uputio je proglas u svezi Godine milosrđa koju papa Franjo otvara u Rimu, a u Zadru kao i svim biskupijama svijeta će se proglasiti u nedjelju 13. prosinca misnim slavljem koje započinje u 18 sati okupljanjem kod crkve sv. Marije u Zadru.
Puk i svećenici s nadbiskupom će odatle u procesiji krenuti prema katedrali sv. Stošije gdje će mons.Puljić predvoditi svečanu misu.
U ovom proglasu mons. Puljić pojašnjava sadržaj jubilejske Godine milosrđe i donosi odredbe za Zadarsku nadbiskupiju u svezi toga.
1. Zašto jubilarna Godina milosrđa?
Uoči nedjelje Božanskog Milosrđa, 11. travnja 2015., papa Franjo je objavom i uručivanjem bule ”Lice milosrđa” proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa. I pozvao vjernike neka radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa. Odabrano je i geslo jubileja iz Lukinog evanđelja, ”milosrdni poput Oca” (Lk 6, 36). Papa je odredio neka se na treću nedjelju došašća, 13. prosinca, na svim katedralama otvore Sveta vrata, a on će to isto učiniti u Lateranskoj bazilici i drugim bazilikama u Rimu. Početak jubileja Godine milosrđa u Rimu i diljem svijeta bit će ”znak zajedništva cijele Crkve”. Milosrđe je srž Papinih govora i razmišljanja. U jednom susretu sa svećenicima Rimske biskupije (6. ožujka 2014.) on je naglasio kako ima puno ljudi koji su ”ranjeni materijalnim i duhovnim problemima, a svećenici su pozvani liječiti njihove rane”. Tumačeći zatim što znači milosrđe, Papa je napomenuo kako je Isus bio pun nježnosti prema svima; posebice prema onima koji su bili ”isključeni iz društva, prema grješnicima i bolesnima o kojima nitko nije brinuo”. Zbog toga je prema Papinom uvjerenju ”bitno obilježje svećenika” da je ”pun milosrđa i samilosti, da je blizak svome narodu i da mu služi poput Dobroga Pastira”. A na upit, zašto govoriti o milosrđu, odgovor nalazimo u zbornoj molitvi 26. nedjelje kroz godinu koja veli da Bog ”svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem”. Godinom milosrđa Papa želi pokazati svijetu kako Bog upravo po milosrđu očituje svoju svemoć. Katolička crkva, kao produljeno Isusovo utjelovljenje, ima biti majka koja ljubi, koja je strpljiva, srdačna, puna suosjećanja i dobrote prema svojoj djeci. Zbog toga Papa traži neka se u biskupijama organiziraju ”pučke misije” u kojima će misionari biti ”navjestitelji radosti oproštenja i uvjerljivi propovjednici milosrđa” (br. 18). Jer, milosrđe je ”stožer na kojem počiva život Crkve”, ali i ”kriterij po kojem se prepoznaju prava djeca Božja”. Zato su krštenici pozvani živjeti milosrdno jer njima je prvima, bez njihovih zasluga, ono darovano.
Na svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM Papa Franjo otvorit će u bazilici sv. Petra u Rimu izvanredni jubilej milosrđa. Izabrao je taj datum jer je ”bremenit značenjem za noviju povijest Crkve”. Naime, prije pedeset godina upravo toga dana svečano je završio radom Drugi vatikanski sabor na kojem je ”započelo novo razdoblje povijesti Crkve”. Potaknuta Duhom Svetim ona je osjetila ”potrebu progovoriti ljudima svoga vremena o Bogu suvremenim i razumljivijim jezikom”, te ”biti u svijetu živim znakom Očeve ljubavi”. Upravo onako kako je na svečanom otvorenju Koncila istakao sveti starac Ivan XXIII. kad je naznačio putove kojim Crkva treba ići. On je u tom svom programatskom govoru najavio kako će se u radu Sabora ”koristiti više lijek milosrđa, nego oružje strogoće”. Naglasio je kako se Crkva želi očitovati pred svijetom kao ”ljubazna majka koju pokreće dobrota, strpljivost i milosrđe, posebice prema braći koja su se od nje odijelila”. Slično je ustvrdio i blaženi Pavao VI. u prigodi zatvaranja Drugog Vatikanskog Sabora kad je rekao da je ”pripovijest o milosrdnom Samarijancu bila paradigma duhovnosti sabora. Zato su umjesto tjeskobnih dijagnoza bili ponuđeni ohrabrujući lijekovi, a umjesto kobnih slutnja, odaslane su poruke povjerenja” (br. 4). U duhu dvojice svojih časnih predšasnika, koji su otvorili i zatvorili radove Drugog Vatikanskog Sabora, papa Franjo je napisao kako ”s osjećajima zahvalnosti i odgovornosti za zadatke koji su pred nama, valja nam prijeći u jubilarnoj Godini milosrđa prag Svetih vrata s punim pouzdanjem da nas uskrsnuli Gospodin prati svojom moćnom rukom” (Lice milosrđa, br. 4). A Duh Sveti vodi nas i podupire u promatranju Očevog lica milosrđa.
2. Povijesno-spasenjska i liturgijsko-moralna dimenzija jubilarne godine
Što je zapravo jubilej? Samo značenje toga pojma dolazi od starohebrejske riječi “jobel” koja se upotrebljava za trublju, rog kojim se “pozivalo narod na okupljanje”. U Izraelu se, naime, svake sedme godine obilježavala “subotnja godina”, a svake pedesete “jubilarna”. Jubilarna je bila proglašavana i navješćivana “uz zvuke rogova”, kako bilježi knjiga Levitskog Zakonika: “A onda zaori u trubu u sedmom mjesecu diljem zemlje. I tu pedesetu godinu proglasite svetom!” (Lev 25, 9-10). Izraelci su jubilarnu godinu smatrali svetom i milosnom godinom, pa se za to vrijeme trebalo nešto događati. U obrednim propisima detaljno je opisano sve što bi trebalo i što se nije smjelo činiti. No, nešto je osobito bilo uočljivo po čemu se jubilarna godina prepoznavala, a to je bio jasan preduvjet za njezine “milosne plodove”. U tom razdoblju “opraštali su se dugovi”, “oslobađali robovi”, vršila “međusobna izmirenja” i “čitalo Mojsijev Zakon”, posebice tijekom osmine blagdana Sjenica. Ovu je praksu usvojila i Crkva pa je kroz stoljeća obilježavala pojedina povijesna razdoblja i slavila ih s određenim značenjem i ciljevima. Ukratko bi se moglo reći da su ciljevi toga vremena bili višeslojni. Istaknut ćemo samo neke njezine dimenzije, kao napr. povijesno-spasenjsku i liturgijsko-moralnu.
Ako se govori o povijesno-spasenjskoj dimenziji jubilarne godine, onda je nužno poći na početke povijesti i sjetiti se stvaranja svijeta koje je, kako pisac slikovito veli, trajalo sedam dana. U tom izvješću čovjek je opisan kao kruna svih stvorenja, stvoren ”na sliku i priliku Božju” (Post 1,26). To nas izvješće međutim podsjeća i na pad prvog čovjeka Adama, kao i na obećanje dolaska novog Adama, Isusa Krista po kojem se dogodilo naše spasenje i otkupljenje. Ova povijesna dimenzija pomaže čovjeku da upozna svoju prošlost i svoje korijene. Ona mu posvješćuje i odgovara na pitanje “tko je i odakle je”. Jubilarna godina, dakle budi u čovjeku ponos što je Božjom svemoću došao na ovaj svijet, te snagom krštenja postao dijete Božje. A to se dogodilo u konkretnoj povijesnoj zbilji i u određenom kraju i narodu, pa mu kroz usta Leona Velikog trajno odliježe poklik: “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!”
I kao što se stvarni i milosni život svakog čovjeka zbiva u vremenu, tako je i liturgija usko vezana s vremenom i njegovim mijenama unutar kojih se događa stvaranje svijeta i povijest spasenja. Ono svoj vrhunac ima u “punini vremenâ” kad je Krist sišao u ovu našu stvarnost, utjelovio se i postao “nama u svemu jednak, osim u grijehu”. Iz tog Božjeg odnosa s vremenom rađa se i naša dužnost da vrijeme posvetimo. Zbog toga Crkva cijelu godinu slavi liturgiju u različitim bojama i s različitim formularima, kao što su različita godišnja doba. Ali, uvijek s istom vjerom i istim religioznim značenjem. Vremenske mijene, dakle, bivaju prožete liturgijskim duhom pa se kroz cijelu godinu ponavlja otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, od prve nedjelje došašća do nedjelje Krista Kralja, gospodara svemira i povijesti. To je ujedno i razdoblje ove svete Godine milosrđa koja započinje u Došašću, a završava svetkovinom Krista Kralja.
Osim povijesne i liturgijske dimenzije jubilarna godina ima i svoju moralnu komponentu. Čovjek je po strukturi svjesno i savjesno biće. To pokazuje kako ga je Bog stvorio slobodnim i odgovornim. Svijest i savjest, sloboda i odgovornost bitne su njegove odlike koje ga čine različitim od svih drugih stvorenih bića na zemlji. No, on je također svjestan kako je u biti ranjeno i ranjivo biće. Pitamo se zašto? Iako je obdaren moćima razuma, volje i srca, njegove su sposobnosti toliko oslabile da često olako podlegnu zabludama i zavođenjima.
Njegovo srce, koje bi trebalo biti dobrohotno srce koje voli Boga i ljude, nerijetko je zaraženo mržnjom do iskorijenjenja. Zašto je to tako? Odgovore nam može dati samo Isus Krist koji je objavio punu istinu o čovjeku. Budući da je čovjek ranjeno i ranjivo biće, te da uz to ranjava i sve oko sebe, ljude i prirodu, jubilarna godina dobra je prigoda uspostaviti ozračje u kojem će se ”stvari izgladiti, ljudi izmiriti, robovi osloboditi, dugovi podmiriti, a prognanici vratiti na svoju očevinu, k rodu svome”, kako je propisivala knjiga Levitskog Zakonika (Lev 25, 10).
3. Oprosnički hod u milosnoj jubilarnoj Godini milosrđa
Crkva je prihvatila starozavjetnu praksu pa je za “milosnu godinu” uvijek isticala kako je ona osobito vrijeme “otpuštanja grijeha i kazni od grijeha”, te dobra prigoda da se “zavađeni pomire”, a ”zalutali i odmetnuli povrate u svoj ovčinjak”. Budući da je milosrđe ”najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret”, a ujedno i ”put koji sjedinjuje Boga i čovjeka” i otvara nadu kako je on ljubljeno biće, usprkos slabosti i grijeha (Lice milosrđa, 2), Crkva koristi jubileje kako bi izobilja dijelila oproste, više nego u drugim vremenima. U pismu o oprostima, koje je uputio 1. rujna 2015. mons. Rinu Fizikeli, Papa veli kako mu je velika želja da “Jubilej bude živo iskustvo Otčeve blizine, opipljivi dodir njegove nježnosti kojom će se svaki vjernik ojačati za bolje i učinkovitije svjedočanstvo”.
Nakon što je objasnio načine i uvjete dobivanja jubilejskih oprosta, Papa u mislima odlazi do bolesnika, starijih ljudi i samaca koje potiče neka plodonosno iskoriste ovo sveto vrijeme milosti i milosrđa. Uz stare i bolesne Papa spominje i zatvorenike kojima svake godine na Veliki Četvrtak ide prati noge. I na koncu poziva sve vjernike i potiče ih neka ne zaborave da jubilejski oprost mogu namijeniti i za svoje pokojne kako bi ih ”Očevo milosrdno lice oslobodilo svih natruha grijeha i prigrlilo sebi u vječnom blaženstvu”.
”Došlo je, dakle, vrijeme da Crkva preuzme zadaću pa s radošu poziva na opraštanje, jer ono je snaga koja nas iznova budi i ulijeva hrabrost gledati u budućnost s povjerenjem i nadom”. Ono je temelj na kojem počiva život Crkve pa treba prožimati cjelokupno njezino pastoralno djelovanje, kako u ”naviještanju tako i u svjedočenju” (Lice milosrđa, 10). A hodočašće, koje će vjernici poduzimati da ”stignu do Svetih vrata”, zahtijeva predanost, žrtvu i poticaj ”biti milosrdni s drugima kao što je Otac milosrdan prema nama”. Zbog toga Papa poziva, da uz napor izvanjskog hodočašća do Svetih vrata, učinimo i ”oprosničko hodočašće” u našu nutrinu kroz nekoliko etapa.
Gdje to ”oprosničko hodočašće” započinje, kako se odvija i gdje završava? Papa veli kako ono započinje u našoj odluci i stavu ”ne suditi i ne osuđivati”. Posebice kad se radi o ”ljubomori i zavisti kojom se potkopava ugled našeg brata i prepušta ga se na milost i nemilost raljama ogovaranja” (Lice milosrđa, 14). Ako se odustane od osude, onda je čovjek kadar u drugoj etapi ”otkrivati kod drugoga pozitivne stvari” i ne dopuštati da bližnji ”trpi zbog naše uskogrudnosti i pristranog suda” (isto). Kad se pak uspješno prebrodi dvije prethodne etape, čovjek je sposoban učiniti završni hodočasnički korak , pa ”darovati i moliti oproštenje”. Sjetimo se one velike ”Mise stoljeća” na Hipodromu u Zagrebu 1994. kad nas je sveti Ivan Pavao II., u jeku žestokih sukoba u Domovinskom ratu, zamolio da ”oprostimo i tražimo oproštenje”. To je zapravo vrhunac ”oprosničkog hodočašća u Godini milosrđa”.
4. Jubilej je pogodno vrijeme za duhovna i tjelesna djela milosrđa
Kada se uspije uputiti ”oprosničkim hodom” ne osuđivanja, otkrivanja kod drugih pozitivnih strana, te preuzimanja odgovornosti da sami budemo ”oruđe praštanja”, kršćanin biva osposobljen ići dalje, pa ”otvoriti širom svoje srce za jad i nevolju svijeta”. On tada postaje kadar poći svima koji su ”lišeni ljudskog dostojanstva i vapiju za pomoć” (br. 15). Papa se od svog ustoličenja ne umara poticati i usrdno pozivati da se ”približimo takvima i pružimo im svoje prijateljstvo, toplinu i potporu”. Dapače, on moli da ”njihov vapaj postane našim vapajem kako bismo skupa, noseći im utjehu i solidarnost, dokinuli barijere ravnodušnosti, licemjerja i egoizma” koji vlada u svijetu. Papa želi i iskreno se nada kako će puk Božji tijekom ove jubilarne godine osobitu pozornost posvetiti upoznavanju i vršenju onih klasičnih djela milosrđa koje poznajemo kao ”tjelesna”: Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna podvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati) i ”duhovna djela milosrđa”: Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Bogu se moliti). A to je ono po čemu će nas Vječni Sudac prepoznati na koncu svijeta (br. 15): ”Zaista kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40).
U tom vidu ovo sveto jubilarno razdoblje povoljan je trenutak da se u duhu Levitskog Zakonika “otpuste dugovi” i dogodi “međusobno izmirenje” ljudi i naroda. Posebice je to dobra prigoda da se “oproste grijesi i ponište kazne od grijeha”, te da se “zavađeni pomire”, a ”zalutali i odmetnuli povrate u svoj ovčinjak”. Papa se nada kako će u ovoj godini doći do osobitog izražaja bogatstvo toga poslanja, pa živo želi neka kršćani budu radosni dok iskazuju milosrđe (Rim 12, 8), neka pronose diljem svijeta Radosnu vijest evanđelja i utjehu siromasima, osobito onima koji su bačeni u okove novih ropstava. Obraćajući se na koncu Mariji, Majci milosrđa, Papa poziva Crkvu da ”razmatra u Kristu Otčevo milosrdno lice, te u vremenu velikih nadanja i snažnih proturječja uvede čovječanstvo u to veliko otajstvo Božjega milosrđa” (br. 25). I potiče neka se Crkva ”nikada ne umori i neka bude strpljiva u pružanju utjehe, milosrđa i praštanja”. Jer, milosrđe je, kako je pisao sveti Ivan Pavao II., ”najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja”. A Crkva kao ”čuvarica tog otajstva, koja privodi ljude vrelima spasenja”, živi svoj istinski život samo ”kada ispovijeda i obznanjuje takvo milosrđe” (Bogat milosrđem, 13). S tim mislima papa Franjo najavljuje izvanrednu Svetu godinu milosrđa koju će otvoriti na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca 2015. A odredio je neka traje do svetkovine Krista Kralja, 20. studenoga 2016. godine.
Gospodine Isuse Kriste, ti si nas poučio da budemo milosrdni kao Otac nebeski i rekao nam da tko vidi tebe, vidi njega. Pokaži nam svoje lice i bit ćemo spašeni. Tvoj pogled, pun ljubavi, oslobodio je Zakeja i Mateja od robovanja novcu, a preljubnicu i Mariju Magdalenu od iskušenja da sreću traže samo u stvorenju. Ti si potaknuo Petra da zaplače, nakon što te je zatajio, a raskajanomu je razbojniku zajamčio raj. Daj da svatko od nas osjeti da je i nama upućena riječ koju si rekao Samarijanki: “O, kad bi znala dar Božji!”
Ti si vidljivo lice nevidljivoga Oca, Boga koji svoju svemoć očituje nadasve praštanjem i milosrđem: daj da Crkva u svijetu bude Tvoje vidljivo lice… i da svatko tko pristupi tvojim službenicima osjeti da ga Bog iščekuje, ljubi i da mu oprašta. Pošalji svoga Duha svoga da tvoja Crkva uzmogne donijeti siromasima radosnu vijest,proglasiti slobodu zatočenima i potlačenima te slijepima vratiti vid. Po zagovoru Marije, Majke milosrđa, to molimo tebe koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
(Iz:Molitve pape Franje za Godinu milosrđa)
5. Odredbe za Zadarsku nadbiskupiju
U duhu najavljene jubilejske Godine milosrđa i odredbi pape Franje da se ona slavi diljem svijeta ovim za područje Zadarske nadbiskupije određujem slijedeće:
Obred otvaranja vrata i početak svetog jubilarnog vremena milosrđa bit će na treću nedjelju došašća, 13. prosinca 2015. u 18 sati u katedrali u Zadru. Uvodni obredi započet će u crkvi sv. Marije odakle kreće procesija prema katedrali. Neka toga dana u večernjim satima ne bude večernjih svetih misa ili pobožnosti u dekanatima Zadra (istok i zapad). Neka se vjernike pozove u katedralu, a svećenici i redovnici pridruže svačanosti otvorenja jubilejskih vrata.
Isto tako određujem neka se u svim župama diljem Nadbiskupije, u nedjelju 13. prosinca 2015. pod misama pročita sažetak Proglasa, a vjernike potakne da iskoriste ovo sveto vrijeme za svoje duhovno dobro, kao i dobro svojih obitelji, župe i naroda, posebice pokojnika kojima je potrebna naša molitvena potpora.
Otvaranje vrata i mjesto jubilejskih milosti i oprosta bit će kroz cijelu godinu u našoj katedrali svete Stošije. Za dobivanje oprosta neka vjernici ”učine kratko hodočašće u katedralu kao znak želje za istinskim obraćenjem” (Papa Franjo). Oprost koji poništava kazne od grijeha vezan je uz ispovijed i pričest, kao i uz ispovijed vjere i molitvu za Papu i njegove nakane koje nosi u svom srcu za dobro Crkve i čitavoga svijeta. U vidu boljeg razumijevanja, neka se vjernicima protumači kratko o oprostima kako stoji u Zakoniku kanonskog prava (kan 992-997) i u Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1471-1479).
4. Papa Franjo je pismom od 1. rujna 2015., o podjeljivanju oprosta tijekom Svete godine milosrđa, odlučio podijeliti svećenicima ovlast odrješenja od grijeha pobačaja za one koji su ga počinili i skrušena srca traže oproštenje. U tom vidu svi svećenici, koji imaju ovlast ispovijedanja (jurisdikciju) u Zadarskoj nadbiskupiji, imaju ovlast odrješenja od kazne izopćenja zbog sudjelovanja u vršenju pobačaja (kan. 1398) tijekom cijele Godine Milosrđa: od 13. prosinca 2015. do 20. studenog 2016.
Isto tako odlučio sam za sve župe i samostanske crkve, gdje se okupljaju vjernici naše Nadbiskupije, dati mogućnost dobivanja jubilejskih oprosta uz svečanost slavlja zaštitnika župnih ili samostanskih crkava.
Budući da se slijedeće godine obilježava pet stoljeća slavlja ”Gospe od Zečeva”, ovim dajem mogućnost dobivanja spomenutih jubilejskih milosti i oprosta u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu, od početka duhovne priprave do završetka slavlja Gospe od Zečeva na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega.
Svim vjernicima iz župa Zadarske nadbiskupije, koji imaju svoj određeni termin hodočašćenja u crkvu svetog Šime, dajem mogućnost dobivanja jubilejskih milosti i oprosta toga dana kada kao župna zajednica budu hodočastili k svetom Šimi.
Bogu Ocu koji je bogat milosrđem (Ef 2,4), njegovom Sinu koji nam je objavio milosrdno Očevo lice, kao i Duhu Svetome koji nam pomaže razmatrati to veliko otajstvo, a ujedno je i garant da taj izvor milosrđa neće nikada presušiti, neka se vine prema nebu naša hvala i zahvala, sada i u vjekove vjekova. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup