Običaj svadbenog putovanja postoji od davnina, a više je priča zašto se naziva medenim mjesecom.
Sumerani su za svadbene darove uglavnom dobivali najvrijedniji dar onog doba; med.Toliko bi meda dobili mladenci za svadbu, a običaj bi bio da poslije vjenčanja provedu cijeli sljedeći mjesec radeći djecu i utapajući se u medu, odakle i današnji termin: medeni mjesec.
Sumerani su naime još prije nekih 4 tisućljeća slavili medeni mjesec. Kod njih je bio običaj da tast dvadesetog dana nakon vjenčanja počasti mladoženju s količinom piva koju zet može popiti. Budući da se njihovo pivo pravilo s dodatkom meda, a kalendar su brojili prema Mjesecu , jedan mjesec u njih brojio je 20 dana, a ne prema Suncu kao mi, taj su običaj zvali medeni mjesec.
U davna vremena brojni brakovi započinjali su otmicom djevojke, a ne izborom oka i srca. Muškarac bi jednostavno odabrao slobodnu djevojku koju bi u dobro organiziranoj akciji oteo iz njezinog doma pa bi se mjesec dana skrivali na tajnom mjestu od njezine obitelji i bijesnih rođaka. I dok je mjesec prolazio kroz sve svoje četiri faze mladi bračni par uživao je u piću dobivenom od meda. Legenda kaže da je tako nastao pojam honeymoon, medeni mjesec.
Još su Teutonci održavali vjenčanja isključivo u doba punog mjeseca. Nakon obreda mlada i mladoženja su se povlačili te napuštali obitelj i prijatelje do sljedećeg punog mjeseca. Tako je nastao običaj bračnog putovanja.
U srednjem vijeku med je simbolizirao život bez gorčine i slatkoću braka – govorilo se da je brak najslađi onoliko koliko traje pun mjesec, da sve što je lijepo kratko traje i da stoga treba znati uživati.
Usto, u prvom mjesecu iza sklapanja braka ispijala se medovina jer je med simbolizirao plodnost i sreću, a upravo to su mladenci željeli jedno drugome, kako u prvim danima braka tako i za sve godine pred njima.
