Jedan od nesumnjivo najvećih britanskih političara XX. stoljeća, Winston Leonard Spencer Churchill, rodio se 30. studenoga 1874.
Bio je konzervativac podrijetlom i uvjerenjem. Kao mladić borio se u odori časnika britanskog imperija. Na istoj je crti ostao i kao političar: najprije kao ministar unutrašnjih poslova, zatim tijekom Prvog svjetskog rata kao prvi lord Admiraliteta i ministar naoružanja. No, Churchill je bio sve prije nego kratkovidan političar. Bio je jedan od rijetkih koji su digli glas upozorenja kada su u Njemačkoj vlast preuzeli nacisti na čelu s Adolfom Hitlerom. Nažalost, njegov je glas tada bio glas vapijućeg u pustinji. Došao je novi rat, a s ratom Churchill se vratio u Vladu.
Deset mjeseci poslije početka rata, Churchill je postao predsjednik Vlade. Iako je obećao samo krv, suze i znoj, okupio je Britance oko sebe u ratnom naporu. Bio je dovoljno dalekovidan da ponudi savezništvo Sovjetskom Savezu u trenutku kada je Hitler napao tu zemlju. Tijekom rata nekoliko se puta sastajao s američkim predsjednikom Rooseveltom, stvarajući s njim planove zajedničkih akcija. Posjećivao je bojišta kad god je mogao i kad god su mu to dopustili. Nedugo prije završetka rata 1945., na Jalti, sastao se s Rooseveltom i Staljinom na konferenciji čija sjena i danas lebdi nad međunarodnim odnosima. Pobjeda u Europi bila je, nema sumnje, najveći dan u Churchillovu životu, a ipak vojnoj pobjedi slijedio je politički poraz. Na izborima konzervativci su izgubili.
U idućih nekoliko godina Churchill se bavio projektima o europskom jedinstvu, ali postaje i jedan od glavnih zagovornika hladnog rata. Povijest će zapamtiti njegov govor kada je izrekao poznatu frazu o takozvanoj željeznoj zavjesi koja je podijelila Europu.
Osamdeseti rođendan doživio je opet na čelu Vlade, no nekoliko mjeseci poslije toga podnio je ostavku. Posljednji put Churchill, veliki državnik i vojnik, i jedna od najvažnijih, ali i najkontroverznijih osoba XX. stoljeća – pojavio se pred filmskim kamerama na svoj devedeseti rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti. Dana 15. siječnja 1965. imao je srčani udar od kojeg se nije uspio oporaviti. Preminuo je devet dana kasnije (24. siječnja) u dobi od 90 godina. Prema kraljičinoj zapovijedi sahranjen je sa svim počastima koje su uobičajene kod pokopa članova kraljevske obitelji. Nakon 1914. godine bio je to prvi slučaj da je netko tko nije član kraljevske obitelji sahranjen na taj način i nakon Churchillove sahrane tu čast nitko tko nije član kraljevske obitelji nije imao. Sahrani su nazočili predstavnici preko sto zemalja svijeta.
Pored državničke funkcije koju je obavljao, Churchill je bio poznati govornik, vojni oficir britanske armije, historičar, pisac, te jedini britanski premijer koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nakon burnog života kojeg je proveo na takav način proglašen je za najvećeg Britanca svih vremena u anketi iz 2002. godine.
Churchila je pratio glas vrlo ekstravagantne osobe i takvih navika. Poznata je njegova ljubav prema dobroj kapljici, a zabavljalo ga je šaliti se na račun trezvenjaka. Često je pričao obrambeni vic da je uzeo više od alkohola nego što je alkohol uzeo njemu. Činjenica da je dobro podnosio alkohol bila je prednost u poslovanju s Rusima, jer je svaki obrok s Rusima uključivao i obredne zdravice. Višesatni obroci i nazdravljanja Churchillu nisu zadavali teškoće jer je na koncu konca on držao govore i ostajao polupijan kroz važne dugotrajne večere već dulje od 40 godina.
Tijekom najtežih borbi protiv nacista britanski premijer nosio je mekane ružičaste gaćice od najfinije svile. Govore je vježbao potpuno gol. Nije spavao u sobama s balkonom, zbog straha da se ne odluči ubiti. Obožavao je hladan šampanjac,stari brendi i dugačke večere.