Nakon tragičnog bombardiranja koje je snašlo Zadar, onog od 2. studenog, drugo, isto tako tragično i krvavo dogodilo se 28. studenog 1943. Čitav period, od studenog pa do kraja te crne 1943. godine za Zadar je jedan od najtragičnijih u njegovoj tisućljetnoj povijesti.
U završnoj fazi Drugog svjetskog rata u Zadru se zbivala prava tragedija. Njemačka vojna okupacija , prisutstvo jugoslavenskih jedinica koje je uznemirilo tada većinsko talijansko stanovništvo grada, razaranje uzastopnim teškim bombardiranjem savezničkih snaga te naknadni egzodus stanovnika , stavili su na tešku kušnju i svećenstvo grada, koje se autentičnim samoprijegorom žrtvovalo kako bi se ublažile patnje građana.
Jedan od tih svećenika vrijednih divljenja bio je don Giovanni Lovrovich. Upravo za vrijeme bombardiranja dobio je zaduženje upravljanja župom sv. Šime. Lovrovich je rođen u Šibeniku, a svoje najranije djetinjstvo proveo je u Zadru gdje mu je otac, inače rodom sa Silbe bio zaposlen u uredu za registar.
Tih dramatičnih dana dok su gradom bjesnila bombardiranja i buktali požari, don Lovrovich imao je hrabrosti i ustrajnosti koje su bile potrebne za sustavno zapisivanje bilješki u svome dnevniku koji je 1974. tiskan i ubrzo rasprodan.
Don Giovanni napustio je Zadar 1948. Prvih je mjeseci pratio nadbiskupa Munsanija tijekom njegovih posjeta raznim sabirnim centrima za izbjeglice razasutim po Italiji. Godine 1963. papa Ivan XXIII primio ga je među svoje Tajne Komornike, a papa Ivan Pavao II imenovao ga je svojim Redovnim Prelatom.
Preminuo je 1998.
Njegovom dnevniku vrijednost je isključivo u neposrednosti, i kao takav predstavlja istinu, svjedočanstvo i dokumentarnu građu.
Prenosimo njegove zabilješke koje najbolje opisuju situaciju u gradu toga, ali i svih sljedećih dana.
Zadar, 28. studenog 1943.
Sunčani dan, u zraku blaga gotovo proljetna toplina. Uobičajena vreva ljudi, nedjelja, zvona sv. Šime zovu na misu. Iza industrijske škole na slobodnom prostoru ispred kuće Crivelli kruže dječja kolica. Harmonij svira neku seosku melodiju, a na malim sjedištima zabavlja se zadarska mularija. Povici, zivkanja, blagdansko ozračje. U crkvi orgulje započinju uvodnu melodiju, počinje misa. Služi je velečasni don Sante callebotta. Pri prvim notama Sanctusa padaju prve bombe. Bilo je oko 11 sati. Zrakoplovi u kliznom letu preletješe grad s prigušenim motorima. Dolazili su s mora. Brektanje motora zaglušujuće se razleglo kad je smrtonosni teret već bio otkačen. U crkvi izgleda kao da je potres. Stakla razmrskana, krikovi strave odjekuju brodovima bazilike. Župnik priskoči k naslonu ograde i okrenut prema vjernicima povika: Ništa, ništa, vjera u Boga, a na oltar svećenik nastavlja sabrano služiti misu. Stojim uz njega i zazvonim na podizanje. Vjernici se stišću oko oltara i svećenika dok prolazi drugi val bombardiranja. Tek nekoliko metara od crkve bombe su razorile drvodjeljsku radnju i garažu. Kada je misa završila, izlazim iz crkve. Zrak je još prašnjav, pun okusa paleži koji prati svako bombardiranje. Obavljam s težinom svoje poslove u skloništu kod Pet bunara. U jednoj maloj prostoriji uredili su prvu pomoć. Liječnici Mario Gazzari, Giuseppe Gazzari i Fausto Nicolich pružaju pomoć ranjenicima. Kasnije ih kamionima prebacuju u bolnicu. Prva koju nastojim utješiti je gospođa Paleca. Gornji su joj udovi nabijeni od granata, blijedog lica, sva u znoju, previja se u grčevima. Do njenih nogu, sin trinaestogodišnjak doziva je plačući. Jedan njemački vojnik rodom Austrijanac prati me držeći u ruci voštanicu.
Dvadesetorici osoba dajem posljednju pomast. Na stolu kojeg pridržavaju dva stalka leži djevojka s komadom tjemena potpuno raznesenim od granate. Prepoznaje me po glasu kaže mi da želi odrješenje. Oči su joj sklopljene. Dah joj zatim postaje lagan, tijelom joj prolazi drhtavica , a na nevinom licu smrt prostire svoj tajanstveni pokrov. Iz sirotišta silazim ulicom Val de Ghisi. Sva su kolica razbijena i iskrivljena. I drugo je sirotište , udaljeno par metara, prepuno strahovito izobličenih tjelesa. Ulaz je bio u cjelosti pogođeno granatom; srušio se i pokopao one koji su se pokušali skloniti. Podigavši oči prema nebu ugledam užasni prizor: ljudski ostaci vise s grana bez lišća. Ulica od grada prema Jazinama prozvana je Viale della Morte, ulica smrti. Unutar svojih zidina grad je nezaštićen: nema pravih ciljeva , iskopi i bodljikava žica udaljeni su nekoliko kilometara. Idući tako zamišljen među platanama široke ulice ugledam zdepastu konjsku lešinu. Pomislih tada na Nijemce koji su se ugnijezdili među nama. Očito je da im je stalo da zauzmu Zadar.
U međuvremenu grad se počinje raščlanjivati. Svaka uličica ima svoju ranu, mnoge su zgrade oštećene teškim udarima koji su se spustili s visina. Danas su pogođeni vojarna Diaz, vojarna Cadrona, škola A. Cippico, Poštanska palača, palača pravde, GIL, kao i magazini smješteni iza radnje Cigliano. Bombe su iznenadile 20 dječaka poljodjeljske kolonije koji su imali namjeru učiti u svojoj radnoj sobi. Svi su poginuli. U luci parobrod Sebenico je potopljen. Brodić Vaporetto koji je služio kao veza između grada i Barkanja također je pogođen i potonuo je. Dijelovi tijela žrtava žalosno plutaju morem. Don Brazzani prkoseći pogibelji vodi nekolicinu dragovoljaca u akciju spašavanja utopljenika.
29. studenog
Na groblju dijelim blagoslov tijelima stradalih koja potom bivaju spuštena u jamu, zajedničku raku nalik rovu. Žrtve su smještene jedna uz drugu i označene olovnim brojevima. Naređeno je svima u čijim grobnicama ima još mjesta ko ima mjesta, neka otvore grobove. Mrtvačnica prima neidentificirane mrtve koje kamionima neprekidno dovoze na groblje. U jednom trenutku radnici zaduženi za ovaj posao odbijaju nastaviti s mučnim radom. Intervenira dr. Nicolich obećavajući im vino i novac. Tek poneki pijuci nastavljaju razgrtati vlažnu zemlju. Vode ih ruke dobrovoljnih radnika koji odbijaju bilo kakvu naknadu: pokreće ih želja da braći koja možda samo koji dan prije njih odlaze u sveto prekogrobno carstvo podare posljednji počinak.
2. prosinca
Nastavljaju se ukapanja izmrcvarenih tjelesa. Škropim blagoslovljenom vodom mrtva tijela. Osobe znane, drage svim sugrađanima. Stari Schitarelich, ponosan na sina električara i bivšeg vratara zadarske nogometne momčadi, odvjetnik Tolja, gospodin Pivac koji nam se u svom dućanu znao smijati ispod brkova. U jedan sanduk položena je gospođa Bina a dvoje malih sinčića polegnuto je pored nje, dvije male slatke nade njihova oca koji s njima pokapa vlastito srce. U svećenički grob spuštamo velečasnog don Kuvac i velečasnog don Batkovića. Neobično: kod njegovih je posmrtnih ostataka bio samo jedan veliki kamen, isti onaj koji ga je silovito pogodio u zatiljak.
I dok se pokapaju mrtvi, preživjeli bježe iz grada. Već od 2. studenog počeo je prisilni odlazak gomile ljudi kao da je Zadar pod teretom Božjeg prokletstva. Kočije, kamioni, bicikle pa čak i dječja kolica , sve je bilo spremno za prijevoz svega što se iz kuće može ponijeti. Stižem u sklonište svete Stošije. Noć svojom tamom pokriva ruševine grada. Pored mene prolazi njemački vojni automobil krcat likerima. Večeras će Hitlerovi vojnici nazdravljati neprijateljskim avijatičarima koji su se, umjesto da gađaju njihove bunkere izdubljene u hridinama, okomili na otvoreni grad.
16. prosinca
Pri petoj uzbuni bombarderi s prigušenim motorima prelijeću iznad grada mučenika. Nalazim se u skloništu Nadbiskupije. Zagrljeni, stisnuti jedan uz drugoga kao da želimo uvjeriti pomahnitalo srce da je tako lakše savladati smrt, slušamo praskanje bombi, umjetan potres. Osjećam kako mi se duša penje u grlo i presjeca mi vapaj Bogu i blaženoj djevici.
Spašeni smo. Iz tame skloništa izlazim na otvoreni zrak pun prašine i sumpora. Pogođeni su Banca Dalmata di sconti, župna kuća pravoslavnog svećenika ( on je ostao zatrpan tu ispod); nahodište za djevojčice, zgrada provincije, Poštanska palača, Licej – Gimnazija Gabriele D’ Annunzio, mnoštvo kuća u velikoj ulici Tommaseo, u uličici San Rocco i kod Porta Catena. To bi bile štete koje sam zapazio na prvi pogled. Osim toga, zakrčene se Calle larga, calle Pappuzzeri, calle S. Maria. Nakon toga otiđoh do teološkog sjemeništa i izvijestim o svemu njegovu ekselenciju Nadbiskupa. Našao sam ga kako ohrabruje vjernike i poziva na vjeru u Gospodina čitav ovaj jadni narod koji se nagomilao u njegovom utočištu i sad se tiska uz njega kao da traži zaštitu. Nekoliko metara dalje od onog skloništa pale su bombe na drvenu osmerokutnu krstionicu. Na ruševinama dvojica svećenika muče se da razmaknu kamenje koje pokriva ljude žive zakopane. Nema organizacije, oskudijeva se u sredstvima za pomoć. Teško je čak pronaći i običan pijuk.
Preskačen ruševine Calle Larghe: kako je sada pusta, ona koja je uvijek bila žila kucavica ovoga grada. Prolazim kroz predvorje kina Nazionale. Između ruševina onog skloništa vidim jadna, izmučena tijela. Vodovodne cijevi su uništene a tekućina curi između blata i kamenja krvlju je bojana. Dok se spušta sumrak, ostali isprepadani građani bježe iz napučenih predjela. Mnoštvo ljudi traži miran kutak gdje će moći mirno usnuti i gdje im nad glavama neće težiti olovna prijetnja nekog novog bombardiranja. Uskoro će grad postati pust. Učiteljska škola je u plamenu i osvjetljuje ruševine zgrada pred sobom – ostatke nekadašnjeg dalmatinskog Sabora. Na Voćnom trgu pucketa požar. Na dasci jednog prozorskog okna iz kojeg suklja plamen beznadežno mijauče jedan bijeli mačić. Prolazi njemačka ophodnja. Iz grupe od tri vojnika izdvaja se jedan , uzvere se gore kroz vatru te uzme životinjicu u ruke koja će od sada biti njegov srećonoša. U kasnu večer s don Giuseppeom della Valentina nosim na leđima nosila na kojima leži neka ranjena starica koju smo pronašli napuštenu u predvorju Sjemeništa. Vojna njemačka ambulantna kola zaustavljena ispred bolnice S. Demetrija odbijaju je prihvatiti. Slomljenih kostiju izlazimo kroz Porta terraferma pa stižemo do gradske bolnice . Dok se vraćamo u grad koji je osuđen na smrt, samoća koja posvuda caruje stvara u meni neki osjećajizgubljenosti. Spavam ispod zvonika. U 21:30 nova uzbuna. Ovoga puta bačene su požarne bombe. Na raznim točkama zapalile su se lomače, kao da su ogromne baklje što izgaraju na simboličnim oltarima mojega Zadra. Sa širokog prozora zadnjega kata zvonika s bolom u duši pratim agoniju grada koji me gledao kako rastem. A ja ga sad gledam kako umire. More plamenova prelazi od krova do krova. Silazim beskonačnim drvenim stepenicama. Svaki otvor u zvoniku nudi mi novi prizor ognja i uništenja. Možda su takve jaruge Danteova pakla.
4. siječnja
Puše jaki vjetar. Prošle noći njemačke vlasti pozvale su prefekta Sorrentina da isprazni grdaska skloništa. Poneki građani koji su uspjeli izigrati budnost karabinjera i skloniti se među ruševinama pričali su mi da su bili svjedoci prizora koji paraju srce: plač djece probuđene iz sna, krikove očajnih ljudi prisiljenih napustiti onih par dronjaka što su ih spasili na jedvite jade i uz mnoge opasnosti. Međutim, njemačka zapovijed je neumoljiva, s njima nema šale. U sklništima vlada grobna tišina: madraci, pokrivači, otvoreni kovčezi, hrana, odjeća: sve je neuredno razbacano po podu. Uobičajeni šakali već su se pobrinuli da se skloništa potpuno isprazne i povećaju svoj plijen zgrnut na tuđoj nesreći.
Zadar, nad kojim se spuštala tamna sjena straha, vlastitim je mesom plaćao posljedice zlokobnog ratnog pothvata koji je Italija poduzela protiv Jugoslavije. Vojno osvajanje Dalmacije odlučno je narušila sadržaj govora što ga je 17. studenog grof Sforza održao u dvorani Senata u Rimu: “Na drugoj obali naš će Zadar nalik velikom predivnom trgu sv. Marka, postati mjesto gdje će se zapad i istok susretati u mirnim, kulturnim dodirima i korisnim trgovačkim susretima.
Posljedice katastrofalnog anglo-američkog bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu još su i danas vidljive, a kontroverzije o uzrocima i broju žrtava nikada neće biti razriješene.
Kada je rat završio, Zadar je bio mrtav grad. Starosjedilaca jedva da je bilo. Stanovništvo Zadra došlo je iz drugih krajeva, s otoka i iz zaleđa.
Bilo je novo, i to Zadar i danas čini rijetkom sredinom u Hrvatskoj gdje se “stranci“ lakše asimiliraju. Izbjegli Talijani iz Zadra neprestano dokazuju da grad nije imao nikakvu stratešku važnost, da je napadan bez prave potrebe. Više su ipak ljuti na “Slavene“ koji u Zadru danas žive. Dio onih koji danas, barem jednom godišnje, znaju proći s ustaškim simbolima Kalelargom, tom se ulicom, osim s putovnicom u ruci, nikada ne bi šetali da partizani nisu grad zauzeli. Partizanske su jedinice bile saveznice onih koji su grad, vjerojatno i bez posebne vojne potrebe, žestoko bombardirali.
Potpuno se izostavljaju ratni događaji u Zadru i okolici, ne navode se glavni ciljevi zrakoplovstva (osim luke, a to su zgrada pošte, mornaričko zapovjedništvo, policijska uprava, zapovjedništvo divizije “Zara” i karabinjera, prilazni putovi prema luci, vojarne i dr.). Partizanska strana, koju prozivaju izbjegli i iseljeni Talijani, opravdavala se da “partizani nisu nikada željeli, a ni tražili da se tako bombardira grad” te da je jednom Okružni komitet KPH Zadar na svom sastanku zatražio službeno objašnjenje zbog čega se ruše civilni objekti. O bombardiranju se raspitivalo i Zapovjedništvo Zadarskoga partizanskog odreda koje je uputilo dopis nadređenima u kojem su iznijeli gledišta o “besmislenom načinu bombardiranju Zadra” i tražili da se posreduje kod savezničkih vojnih zapovjednika. Tako se i u starijoj literaturi tumači sudbina Zadra te navodi da je “fašizam i njegova bezumna politika osvajanja” pretvorila grad u ruševine, ali ipak da tolika razaranja grada “nisu bila potrebna niti opravdana”, te da “narod zadarskog okruga” nije želio “kažnjavanje grada već neprijatelja”. Kao strana koja je od toga ostvarivala probitke navode se Nijemci koji su se “cinički smijali i pljačkali grad.” Hrvatski narod je u članku “Tko se veseli rušenju Zadra?” prenio pismo zadarskih izbjeglica iz tršćanskog Il Piccolla od 16. siječnja 1944: “U našoj dubokoj boli imamo jednu neobičnu sreću, da su bombe anglosjevero-američana učinile od Zadra ogromnu lomaču, a to je ono što su naši otčevi željeli učiniti godine 1920., za slučaj da naš grad ne bi ostao Italiji.”