Veza čovjeka i prirode u seoskoj tradicijskoj kulturi je vrlo velika pa tako i na zadarskim otocima i priobalju. Unatoč svom trudu i vještini uspjeh njegova rada nije pouzdan zbog različitih nepredvidivih okolnosti. Ribanje je posebno izloženo takvoj nesigurnosti koju ribar nastoji izbjeći i tako si osigurati što bolji ulov.
Čitava seoska tradicijska kultura ovog područja je sinkretizam pretkršćanskih i kršćanskih vjerovanja koja žive u suživotu nadopunjujući se međusobno. Može ih se pratiti kroz svagdašnji i blagdanski hod, tj. kroz rad, različite običaje i dokolicu.
Kroz božićne i uskrsne blagdane zabrana ribanja je bila posebno na Svisvete i Dušni dan te na Svetog Antu. Na Molatu postoji vjerovanje da bi ribar koji je tog dana išao na ribe uhvatio kosti. Sa Silbe dolazi legenda kako su neki Silbljani išli na Dušni dan potezati koču, a ona je bila puna mačaka.
Najava slabog ribolova često bi se izražavala s frazom “uhvatiti rog”. Značenje rečenice bilo bi dakle, sramota, slab rezulat, tj. da se ne bi ništa ulovio.
Posuđivanje predmeta iz kuće na dan polaska na ribanje značilo je posuđivanje sreće, pa nitko nikome na dan ribolova nije ništa posuđivao.
Izbjegavanje susreta s nekim životinjama i osobama određenog statusa i zanimanja prije ribanja bilo je obavezno.
Po gotovo svim otočkim mjestima vrijedilo je isto: mačka se hrani ribom pa je ribar smatrao da bi taj susret predskazao loš ulov. Slučajno spominjanje zeca i mačke na Molatu je značilo lošu sreću. Zec je glodavac, a to se povezuje s uništavanjem.
U Brbinju se ne bi smjelo sresti popa i mačku, a izbjegavao se i susret s udovicom.
Na Malom Ižu navodi se da se ribara ne može pitati gdje ide jer to znači slab ulov. Ako se to ipak dogodi onda se ribar morao vratiti kući i ponovno se uputiti drugim putem.
Na Dugom otoku posebno se naglašava miš, a uz mačku zlosretna je i zmija. Zmija jede miševe te bi njeno spominjanje najvjerojatnije značilo i prisustvo miševa. Zmiju, uz mačku, miša i zeca i spominje se i na Maloj Ravi.
Općenito je mišljenje da ribar neće imati sreće ako se vraća po zaboravljenu stvar bez obzira o čemu se radi.
Vjerovanje u osobe s demonskim moćima, kako štrige i štrigune, tj.vještice i vješce je vrlo rašireno. Na zadarskom području se u svakom selu jednu ili više osoba smatralo štrigom ili štrigunom. Oni su imali „zlo oko“. Kad bi nekog pogledali uzrokovali bi razne nedaće i bolesti, a ribarima slab ulov ribe. Štriga je prema vjerovanju bilo više pa su tako ispitanici uvijek spominjali da su pazili da ne susretnu štrigu, a posebno se to odnosilo na ribare.
Ribar bi znao u pravcu štrige baciti šaku soli. Sol je, inače, prema dosta raširenom vjerovanju jedno od apotropejskih sredstava kojima se udaljuju zle sile.
Iz Kali dolazi priča kako je na mulu bila jedna žena koju su smatrali štrigom pa bi joj uvijek davali ribu na povratku s ribanja vjerujući da će tako umanjiti njen opasni utjecaj na ishod ribanja. Kad su došli motori već su izdaleka ugasili motor da ih ona ne čuje da se vraćaju s riba. Na Istu se nije vjerovalo u štrige, dok bi u Zapuntelu ribar odustao od ribanja ako je susreo jednu ženu koju se smatralo štrigom.
Na Sestrunju da bi ribar primjetivši štrigu okrenuo kapu naopako, pokazao bi joj roge, ali da ona to ne vidi te otišao drugim putem.
Ribar bi najčešće išao na ribe onim putem za koji je mislio da neće sresti štrigu. Susrevši štrigu najčešće se vraćao kući. U Zverincu bi ribar, osim što je straga pokazao roge, i zabeštimao.
Na Molatu bi ribar kad bi susreo štrigu rekao više za sebe da je susreo vraga i da je bolje da je ostao kod kuće.
U Salima pričaju da su štrige pravile probleme ribarima kod otoka Baluna. Otočić Balun je u Kornatima. One bi znale pojesti svu ribu. Zbog toga su ribari morali brzo potezati mrežu i bacali bi sol u mrežu. Legenda kazuje kako su vještice koje stanuju na susjednom otočiću Mani ispod jedne smokve, a noću dolijeću na ribarsku poštu Balun u Kornatu, redovito odnosile ribarima srdele iz mreže. Ribari su ih udobrovoljavali tako što su u more morali baciti nešto soli i ostaviti ribe na obali.