Lavrentij Pavlovič Berija oličenje je kriminalne čudovišnosti bivše sovjetske države. Bio je vrlo inteligentan, iznimno sposoban i neumoran administrator dovoljno dalekosežne vizije da na kraju odbaci marksizam i predloži program kakav je Gorbačov napokon ostvario poslije mnogo godina.
Rodio se u Gruziji 1899. godine kao nezakonito dijete abhazijskog plemića. Za vrijeme građanskog rata u Rusiji bio je dvostruki agent radeći i za boljševike i za njihove protivnike. Kad su boljševici izašli kao pobjednici, pokazao se kao lukavi političar i pridružio se tajnoj policiji. Staljina je upoznao 1926. godine i prema njemu se od početka ponašao kao prema kralju. Staljin ga je odmah postavio kao prvog sekretara Gruzije, a zatim i cijelog Kavkaza.
Svoju odanost šefu iskazivao je u svakoj situaciji. Kad je Staljin svoje dvorjane tjerao da s njim obrađuju vrt, Berija je uzeo sjekiru i rekao da će njome uništiti svaki korov za koji mu se kaže da ga odstrani. Shvaćajući koliko je Staljin tašt, Berija je napisao knjigu o povijesti komunizma na Kavkazu u kojoj je preuveličao Staljinovu ulogu prije revolucije.
Staljinov saveznik na Kavkazu bio je Nestor Lakoba koji je Beriji pomogao u napredovanju. Kad su se njih dvojica sukobili, Staljin je Beriji dopustio da ubije Lakobu, što je Berija i učinio, otrovavši ovoga poslije večere provedene u operi. Nakon toga, to je postalo obrazac njegova djelovanja, a nije stao na ubojstvu samog Lakobe. Ubio mu je i čitavu obitelj.
Krajem 1938. Staljin je Beriju doveo u Moskvu i postavio ga za pomoćnika Ježovu, šefu NKDV – a, sovjetske tajne policije. Nije dugo trebalo da se Berija prvo sprijatelji s Ježovom, a zatim ga ubije, te zasjedne na njegovo mjesto. Kao šef NKDV- a nastavlja s praksom ubijanja sovjetskih vođa i generala. Volio je osobno ih mučiti, a omiljena razonoda Berije i Staljina bila je smišljanje zanimljivih načina likvidacije svojih neprijatelja. Kad je Berija doznao da Lakobina žena ima fobiju od zmija, dotjerao ju je do ludila stavivši joj zmije u ćeliju. Otimao je i ubijao žene svojih drugova, a neke je ubijao u namještenim automobilskim nesrećama.
Poslije Hitlerovog napada na Sovjetski Savez 1941. Berija je posao još moćniji. Imenovan je generalnim komesarom sigurnosti i maršalom. Upravljajući golemim sustavom gulaga, kao i većim dijelom industrijske proizvodnje, nastavio je voditi tajnu policiju i terorizirati generale, sve prema Staljinovim naredbama.
Berija je sa Staljinom otišao na Jaltu 1945. godine, Roosevelt je za večerom pitao Staljina tko je on, našto mu je odgovoreno: “To je Berija, moj Himmler”.
Čim je Staljin doznao za stvaranje nove vrste nuklearnog oružja, odmah je postavio Beriju na čelo 400 000 radnika čiji je zadatak bio stvaranje sovjetske atomske bombe.
1946. Berija je postao punopravan član Politbiroa, ali je Staljin postao nepovjerljiv, te ga je odmah maknuo iz Ministarstva unutarnjih poslova, otjerao sve njegove suradnike, te na njegovo mjesto postavio novog nasilnika Abakumova. Ali, Berija još uvijek ima veliki utjecaj koji potvrđuje isporukom atomske bombe 1949.godine. Staljin je bio oduševljen, što je Berija iskoristio kako bi ga okrenuo protiv svog nasljednika na mjestu NKDV -a. Abakunov je ubrzo strijeljan.
Pedesetih godina Staljin je na zalasku, zaboravan i paranoičan mrzio je Beriju, koji je zauzvrat mrzio Staljina i njegov sustav, premda je i sam bio njegov dio. Nakon Staljinove smrti u ožujku 1953. nametnuo se kao vođa novog režima. Službeno je bio zamjenik premijera iako je potpuno dominirao nad slabim Maljenkovim. Prezirao je Hruščova kojeg je kobno podcijenio.
Previše samopouzdano Berija je predložio popuštanje sovjetske hegemonije nad Istočnom Europom, ali je istodobno i dalje ubijao i zatvarao neprijatelje. Tri mjeseca nakon Staljinove smrti Hruščov je, uz pomoć maršala Žukova organizirao vojni puč, uhitili su Beriju i odveli ga u vojni bunker. Ondje je molio za milost, pisao patetična pisma bivšim drugovima, ali uzalud. Osuđen je na smrt. Na dan kad je trebao umrijeti, 22. prosinca 1953. plakao je i kolabirao, a tada mu je njegov krvnik, sovjetski general, gurnuo ručnik u usta i pucao u čelo u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanke.
Staljinov zamjenik Molotov za Beriju je rekao kako je bio iznimno pametan i imao neljudsku energiju. Ne bi ni trepnuo kad bi morao ubiti najboljeg prijatelja. Bio je nizak, zdepast i ćelav, spljoštenog lica i velikih usana, zelenkasto sive kože.Bio je energičan, duhovit, bistar, volio je čitati o povijesti.
Priče o njegovoj neljudskosti i ovisnosti o silovanju koje su širili nakon smrti istinite su. Poslao bi svoje tjelesne čuvare da otmu i dovedu mlade djevojke koje bi vidio iz limuzine, pozvao bi ih na večeru, nazdravio Staljinu i u vino im stavio sredstvo za spavanje. Zatim bi ih brutalno silovao i nakon toga bi ih njegov vozač odveo kući i uručio im buket cvijeća. Zbog takvih avantura nekoliko puta obolio je od veneričnih bolesti.
