Još u 19. stoljeću u Zadru se držalo kako su kavane prvi dokaz uljuđenosti i društvenog napretka, a populacijska struktura grada bila je u to vrijeme potpuno urbana, urbanija od bilo kojeg drugog mjesta u Dalmaciji. Zadar se u tom vremenu vrtio u ritmu bečkog valcera, grad je bujao kulturnim i društvenim životom koji nimalo nije zaostajao za životom europskih prijestolnica.
Kavane su u tada bile jako popularne, svaka je imala svoju klijentelu i znalo se gdje tko zalazi. Najposjećenije su bile one smještene u blizini tadašnjeg Gospodskog, današnjeg Narodnog trga.
Novo razdoblje zadarskog ugostiteljstva i društvenog života započelo je otvorenjem “Kavane svih kavana”, legendarnog Centrala.
Central je svoja vrata otvorio 14. studenog 1891. Kavanu su, prema projektu zadarskoga arhitekta Dujama Markoča (Doimo Marcocchia), podignuli bogati nasljednici obitelji Bakmaz na popularnoj Kalelargi, gdje je prvo stajao samostan sv. Katarine, a zatim vojarna.
Novine su oduševljeno pisale o novom gradskom okupljalištu, i nisu štedjele prostor za potanke opise unutrašnjosti kavane.
Glavna dvorana bila je optočena crvenim tapetama i alegorijskim freskama, te karijatidama i bijelim i pozlaćenim štukaturama. Zauzimala je prostor od dvjesto četvornih metara, a visoka je bila sedam metara. Četiri velika zrcala bila su dugačka tri metra i dvadeset, s umjetnički obrađenim i pozlaćenim okvirima. U unutrašnjosti su bile raspoređene počivaljke i mali naslonjači od zagasito crvenog baršuna, usklađenim s tapetama dvorane. Pedeset vrlo otmjenih stolova raznih veličina, bijelih i pozlaćenih, bilo je smješteno u glavnoj dvorani. U sredini, okrugle počivaljke u crvenom baršunu, od kojih dvije opasavaju noseće stupove, nudile su sav potreban komfor i najzahtjevnijim gostima.
Od ostalih brojnih detalja vrijedno je izdvojiti kako je posebna čitaonica imala čak 50 vrsta novina.
Isticalo se kako će prekrasne Prokurative – s vitkim balusterima i velikim vazama na postolju – biti ugodno mjesto sastajanja ljeti.
Takva kavana odmah je postala i ostala mjesto okupljanja zadarskog otmjenog društva, prostor za njihove balove, karnevale, udvaranja, koncerte, za sve dokolice i razbibrige. Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim plesovima zvonile su canzonette Luigia Baucha i la musica popolare Roberta Zankija, Franza Blaschea, Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući posebno ozračje operetne opuštenosti.
U toj vrevi i šušuru, za nekim osamljenim stolom u kutu sjedio je činovnik porezne uprave Floriano Stipanović i strpljivo crtao kavansko blještavilo, koje je potom reproducirano na razglednicama i slao diljem Europe.
Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima. Iz trijema, dugog 38 metara, širokog tri metra i visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31 metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane su postojale društvene prostorije za biljar, čitanje i igru.
Kavani, ali i čitavoj zgradi presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937./38. sve generalno preuredio. Postojeću zgradu je srušio, te dao sagraditi novu, prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. Skinute ukrase s pročelja novi je vlasnik preselio u vrt svoje privatne kuće koja se nalazila preko mosta. Telamoni i karijatide postavljeni su u ogradni zid vrta, a između njih na terasastom terenu postavljene su klupe za sjedenje.
U prizemlju novosagrađene zgrade ostala je kavana Central, ni sjena onom prvotnom izdanju, dok su na katovima bile predviđene hotelske sobe. Time je završena jedna, a počela druga epoha zadarskoga kavanarstva.
Nakon Drugog svjetskog rata Central je poživio još šezdesetak godina. Svoja je vrata kultna kavana zauvijek zatvorila u ljeto 2004. Jedan od suvlasnika taj je potez objasnio financijskim razlozima i previsokom najamninom. Tako se, za mnoge Zadrane, nikad prežaljeni Central definitivno preselio u povijest.
Važni djelovi povijesti, kako grada tako i kavane Central koji su još uvijek živi, nalaze se na potpuno drugoj gradskoj lokaciji.
Nakon rušenja zgrade Centrala, sve dekoracije nalazile su se u vrtu Zerauschekove kuće, i trebali su poslužiti kao temelji novih zgrada koje su se gradile u Velebitskoj ulici. Da to ne bude tako, pobrinula se jedna Zadranka koja je kipove otkupila i postavila ih u vrt svoje kuće na Puntamici.
Kipovi od sedamdesetak centimetara prikazani do kukova još se i danas tamo nalaze, u dvorištu obiteljske kuće poznatog zadarskog profesora Mišljenca. Iako je izvorno na fasadi bilo desetak figura, u dvorištu obitelji Mišljenac danas ih je ostalo samo šest te nekoliko oštećenih kapitela i voluta.
Kavana Central i danas živi u sjećanju Zadrana, kako ona raskošna, izvorna verzija, tako i sve nakon nje. Na tom mjestu u posljednjih se godina izmijenilo više, mahom ugostiteljskih objekata, ali ni jedan nije svojim statusom prišao ni blizu nekadašnjem kultnom, neprežaljenom Centralu.
Danas je prostor nekadašnje kavane podijeljen između ugostiteljskog obrta i trgovine, a mnogi Zadrani, upoznatim s bogatom povijesti ovog gradskog dijela ne mogu se suzdržati od prezirnog pogleda na sadašnje stanje.