Jedni tvrde da je Anti Paveliću pomogao pri bijegu u Argentinu tako što ga je maskirao u svećenika s brkovima i bradom, drugi pak tvrde kako mu Pavelić uopće nije vjerovao i da je pobjegao u Argentinu krijući se od njega.
Neki se kunu da je bio blizak s Evitom Peron pa je uz njenu pomoć štakorskim kanalima iz Italije u Paragvaj i ostale zemlje Južne Amerike organizirao bijeg dr. Josefa Mengelea, “anđela smrti” iz Auschwitza i Klausa Barbie, “mesara iz Lyona”, odgovornog za smrt više od 4000 ljudi, ali i brojnih četničkih vojvoda i cijele vojske glasovitih esesovaca.
Takve se priče vežu uz Krunoslava Draganovića, svećenika, doktora povijesti, rođenog u Brčkom 1903. godine. Završio je studij teologije u Sarajevu, zaređen za za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, doktorirao u Rimu na Gregoriani, predavao povijest na zagrebačkoj Teologiji.
Na preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovan je 1943. godine predstavnikom Crvenog križa i Katoličke crkve u Izaslanstvu NDH pri Svetoj stolici (Vatikan nije priznao Pavelićevu državu pa nisu uspostavljeni diplomatski odnosi osim na razini izaslanstva) iz dva razloga: pokazao se sposobnim organizatorom preseljenja nekoliko tisuća Hrvata iz Makedonije nakon pada Kraljevine, ali i zbog žestokog sukoba s doglavnikom Slavkom Kvaternikom zamjerajući ustaška divljanja i odnos prema manjinama, pri čemu je bio na tragu nadbiskupa Stepinca. Dapače, tražio je od Pavelića i njegovih pristaša povlačenje iz javnog života i uspostavu demokratske vlasti, pa je Poglavniku odgovaralo udaljiti uglednog kritičara iz Zagreba.
U Rimu, kao tajnik bratovštine sv. Jeronima bio je zadužen za spašavanje zatvorenika iz talijanskih fašističkih logora, a nakon sloma nacizma u Europi, za slanje u emigraciju tisuće izbjeglica iz NDH, koji su bježali pred komunističkom osvetom.
U Rim je stigao uoči kapitulacije Mussolinijeve Italije i brzo pokreće opsežne akcije spašavanja zarobljenika iz logora. Pri tom se služio najrazličitijim vezama iz vrha Katoličke crkve, ali i kontaktima sa stranim obavještajcima. Ukratko, rezime njegovih humanitarnih nastojanja u prvoj fazi rada bio je izbavljenje tridesetak tisuća zarobljenih Hrvata, Srba, Makedonaca, Slovenaca, Crnogoraca. Njegov logistički genij i moć improvizacije nisu ostali nezapaženi u obavještajnim službama, za njegov rad u Rimu premreženom tih dana špijunima svih zaraćenih strana interesiraju se američki, britanski, talijanski, njemački i vatikanski dojavljivači. Padom Hitlerovog Reicha i NDH, Rim preplavljuje novi val izbjeglica iz Hrvatske koji bježe pred komunistima, a Draganović je osoba preko čijih kanala bježe ponajviše u Južnu Ameriku.
Od tada je za njega bila jako zaniteresirana OZNA, čiji ga agenti u nekoliko navrata pokušavaju oteti i likvidirati, u isto vrijeme o njemu informiraju i dezinformiraju agente američkog CIC-a, dostavljajući im podatke kako Draganović raspolaže ustaškim zlatom, kako je bio Pavelićev bliski suradnik, optužuju ga za sudjelovanje u kozaračkim pokoljima, organiziranje Pavelićeva bijega, uzimanje novca od izbjeglica, kao organizatora bijega autora holokausta Adolfa Eichmanna, što je kasnije odbačeno, no ovi navodi i u kasnijem razdoblju bili su osnova komunističke propagande u njegovoj biografiji.
Čak je 1947. godine proglašen ratnim zločincem. Zanimljivo, iako je Draganović u izvještajima tajnih službi MI5, MI6, FSS-a, OSS-a, CIC-a, CIA-e i SETAF-a različito karakteriziran, uživao je veliki ugled u međunarodnim humanitarnim organizacijama koje se nisu bavile ideološkim pripadnostima izbjeglica.
U Titovoj Jugoslaviji bio je proglašen ratnim zločincem, godinama ga je progonila Udba, pa ga je u namještaljci 1967. otela i deportirala u Jugoslaviju, gdje, tada počinje najmisteriozniji dio njegova života – nije kažnjen, nego je kao profesor povijesti relativno mirno živio pod stalnom prismotrom i umro 1983. godine!
Don Krunoslav Draganović je često spominjan i kao ‘rizničar’ ustaškoga zlata koje je nestalo iza 2. svjetskog rata. U Austriji se u srpnju 1945. susreo s izbjeglim dužnosnicima NDH-a, prilikom posjeta područja koje mu je omogućio američki CIC. Dobio je na korištenje dva sanduka zlata, oko 26 kilograma iz tzv. Državnog vlasništva koje je prebacio u Rim i koristio se njime za financiranje prebjega u prekomorske zemlje. No, već u siječnju 1946. u njegov ured je upao general Vilko Pečnikar i silom mu oteo zlato, te ga trošio u privatne svrhe, zbog čega je među emigracijom došlo do velikih sukoba. Da Draganović nije bio bogat svjedoči i njegova korespondencija u kojoj se stalno žalio na teško financijsko stanje i tražio pomoć za uzdržavanje.
Draganovića nisu optuživale samo žrtve, već i dojučerašnji suborci iz ustaškog pokreta i ekstremnog hrvatskog klera. On se u biografiji brani od tih optužbi da je Hrvate iz logora za emigrante prodavao kao bijelo roblje. Emigracija ga je optuživala da je opljačkao lavovski dio od 400 kilograma zlata iz Državne banke NDH.
Golema arhivska ostavština, nazvana ‘Draganovićev arhiv’ imala je olujnu povijest, kao i njegov život. Dijelovi kojih se željela dočepati Udba, posebno o poslijeratnim pokoljima i putevima emigracije skrivan je po cijeloj Evropi, za neke kutije nije se znalo tridesetak godina, a konačno je većina arhivalija stigla u rimski Zavod sv. Jeronima, gdje čeka sređivanje i istraživanje, a riječ je o više od stotinu kutija istraživanja, svjedočanstava, korespondencije, rukopisa.