Vremena kada su djeca u prvom razredu na vjeronauku samo slušala poučne biblijske priče prilagođene njihovom uzrastu i učila moliti “Oče naš”, “Zdravo Marijo” i “Slava Ocu” sad su davno iza nas.
Stiglo je neko novo, moderno doba pa radna bilježnica iz vjeronauka za prvi razred osnovne škole “Učimo ljubiti Boga i ljude”, objavljena u nakladi Glasa Koncila prvašiće uči razlikovati mrtvu pticu od žive. I to vrlo slikovito.
Da ne bi sve ostalo samo na ilustraciji, djeca o smrti uče i dopunjavajući slova nadasve “zabavnog” teksta:
“Ptica, kada je živa, može letjeti, pjevati, skakati i jesti.
Kada je mrtva, ne može letjeti, ne može pjevati, ne može skakati i ne može jesti”.
Da stvar bude bolja, već nekoliko stranica poslije, djeca uče o svetom Nikoli. Jedan od zadataka glasi “Nacrtaj u čizmici dar koji bi želio/željela dobiti od svetog Nikole”. Zaključak se nameće sam od sebe – za katoličku crkvu djeca su premala da prestanu vjerovati u sv. Nikolu, ali dovoljno zrela da shvate smrt.
Jasno da će se prije ili kasnije svi roditelji suočiti s dječjim pitanjima o smrti, no ako se već radi o toliko važnoj odgojnoj temi koja se jednostavno ne smije izbjeći u prvom razredu osnovne škole, tada bi se navedeno gradivo trebalo obrađivati u sklopu obavezne, a ne izborne nastave, zar ne? I to po mogućnosti bez crteža ptičjih lešina.
No, idemo dalje, ima toga još. Možete li prepoznati sve svece i blaženike sa slike? E pa vaša djeca to moraju znati od najmanjih nogu! Već u drugom polugodištu prvog razreda.
Ispiranje mozga ili neophodan korak u vjerskom odgoju, to ostavljamo svakome od vas na vlastitu procjenu i savjest.
Mi idemo na katolički vjeronauk
Od sadržaja u radnoj bilježnici interesantnije je jedino ono što se nalazi u udžbeniku. Između ostalog saznajemo kako smo svi različiti, a opet smo zajedno. “Svi ćemo se poštovati i družiti.”
Ova lijepa odgojna pouka uopće ne bi bila sporna (dapače) da ne prikazuje djecu svih rasa i vjera ispred njihovih vjerskih zgrada, a ispod svega toga natpis – crno na bijelo – “Mi idemo na katolički vjeronauk”.
Nije najjasnije što je autor htio poručiti – da pripadnici svih religija idu na katolički vjeronauk (što je nespojivo s vjerskim slobodama), ili pak da oni koji ga pohađaju poštuju svih, što bi impliciralo da su katolička djeca posebnija i tolerantnija od ostale. Obje varijante jednako su uznemirujuće, no ova prva ipak je izglednija.
Autor se, naime, očigledno povodi motom “pokrstimo sve što se pokrstiti može” pa su se u udžbenik ugurali i “mali misionari”. Jer, tko šiša slobodu izbora? Živio kulturocid u ime vjere!
Crkvi, izgleda, nije nikakav problem djeci u prvom razredu prikazivati pokršavanje američkih domorodaca, a onda im u osmom objašnjavati kako jest da je Crkva griješila, ali se i ispričala.
Možda vjeroučiteljima riječ “inkvizicija” već nekako prijeđe preko usana, no ni tada, jasno je kao dan, ti isti učenici neće čuti o nasilnim pokrštavanjima tih istih afričkih domorodaca koji su im se na početku obrazovanja iz udžbenika veselo smiješili pred katoličkim svećenikom. Neće čuti, sigurni smo, ni riječi o mnogim plemenima ili čak čitavim kulturama koje su posredno ili neposredno bile žrtve tog istog misionarenja i u svom izvornom obliku zauvijek iščeznule.
Evo što je, primjerice, indijanski poglavica Pontiac imao za reći o pokrštavanju:
“Došli su s Biblijom i svojom religijom – oteli su našu zemlju, uništili naš duh… I sad nam govore kako bismo trebali biti zahvalni Svemoćnome što nas je spasio.”
Unatoč svemu, djeci se u razdoblju kada su najranjivija, širenje vlastite vjere predstavlja kao apsolutni moralni imperativ. Toliko o različitosti i prihvaćanju drugih religija.
Srcedrapajući prikaz izgladnjelih Afrikanaca i svećenika koji ih u njihovoj nevolji pričešćuje (?!) ne ostavlja dječjem umu previše prostora za promišljanje o etičkoj opravdanosti brisanja tuđih stoljetnih običaja. Nahraniti možeš i bez toga, što ne?
Netko bi rekao da je vjeronauk, srećom, samo izborni predmet pa tko ne želi ne mora na njega ići. Zar ste zaboravili? “Različiti smo, a svi smo zajedno. Mi idemo na katolički vjeronauk”. I uistinu jest tako, jer je vjeronauk uglavnom smješten usred rasporeda pa se sedmogodišnjem djetetu na izbor nudi ili vjeronauk ili bezglavo lutanje školskim hodnicima između prvog i trećeg sata.
