Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, smatra da je proces migracije ljudi koji stižu kušnja za Europu.
– Ovo je kušnja za Europu koja je tek počela hodati kao maloljetnica u nekom zajedništvu. Ne isključujem mogućnost da nekima nije cilj da Europa bude ujedinjena. Ne isključujem mogućnost da postoje određene kombinacije, možda da i ovo bude pomoć da se ta Europa zaista uruši. Ali ja nisam pesimist. Nadam se da će mehanizmi Europe proraditi i da se u ovoj situaciji neće svađati nego zajednički planirati i pomoći ljudima koji su u nevolji, kaže nadbiskup Puljić.
– Ljudi su pokrenuti iz svojih država, nekoliko milijuna ljudi je izvan svoga mjesta življenja. To je strašno. Ovo s čim se mi susrećemo nije veliki broj prema onome koliko ih je u Siriji, Turskoj. To nama u Europi izgleda strašno brojem, ali to je kap u moru prema onome koliko je ljudi u pokretu. Započinju neki državni mehanizmi međunarodne organizacije. Europa je zatečena jer nije očekivala takav val. Makar, već godinu dana traje taj prijelaz iz Afrike, pogotovo prema Italiji. No prava stvar bi bila da zaustave rat, da učine da ljudi mogu živjeti tamo gdje su se rodili. Da budu uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta. Tamo se oni osjećaju kod kuće. Oni gdje god dođu, neće biti kod kuće, kaže mons. Puljić. Smatra da treba ukazati i na mogućnost teže integracije migranata u Europi.
– Kad jedan dolazi s juga na sjever u istoj državi, treba mu vremena da se aklimatizira. Pa i kad se radi o istoj vjeri i istom narodu, a kamoli kad se radi o drugoj vjeri i drugom narodu. Postoji realna mogućnost da doseljenici koji dođu ovdje, sebi stvore problem; da ne prihvate ambijent, ne prihvate način života, ne prihvate protokole, mentalitet. I onda, jasno, postoji rizik da se “društveno razbole”, da postanu problem. To jest realan problem s kojim se društvo treba suočiti. Ako odaberu Njemačku, Švedsku, koju god zemlju, treba im pomoći da se aklimatiziraju, da ne budu problem, nego da budu živi dio društva, ističe mons. Puljić.
Nadbiskup jest iznenađen velikim brojem ljudi koji pristižu u Hrvatsku. No, usprkos tome hrvatski ljudi im ne uskraćuju pomoć, ističe mons. Puljić. Zanimao se za situaciju na terenu i u razgovoru s ravnateljem Hrvatskog caritasa mons. Fabijanom Svalinom. Mons. Svalina prenio je nadbiskupu pozitivni tretman hrvatskog čovjeka koji pokazuje spremnost pomoći ljudima u prolazu.
– I tu se pokazala osjetljivost našeg čovjeka. Velika duša, veliko srce, veliko slavonsko srce, koje nije u tim ljudima gledalo neprijatelja, okupatora, da je nekog drugog mentaliteta, druge vjere i nacije, nego čovjeka koji ovog trenutka nema krova nad glavom, nema hrane i treba mu ovog trenutka pomoći, kaže mons. Puljić, dirnut primjerom koji mu je prenesen:
– Kad vidiš jednu baku koja nosi u svom cekeru nekoliko kifli, i kaže, “Idem, idem”, a šepa, starica. I kaže, “Idem im dati, vjerojatno ovo smiju jesti”. Hoću reći, ono što je imala, daje. Ne žali, dapače, želi pomoći, pohvaljuje nadbiskup Puljić.
Izražava nadu da će međunarodna zajednica učiniti potrebno da se zaustavi rat i da se pomogne Siriji i Iraku da se vrate u normalni život. Gledajući cijeli kontekst, nadbiskup podsjeća i na veliko stradanje kršćana na Bliskom istoku.
– To je strašno. Tisuće godina su tamo živjeli, imali svoju Crkvu, a sad je rat učinio svoje. Sirija je najveći problem jer tu su velike sile i veliki političari koji u tome gledaju svoje interese. Jedni su bili za, a drugi protiv odlaska sirijskog predsjednika Bashar al-Assada s vlasti. A trebalo je učiniti sve da se pomogne narodu. Sad je Sirija mjesto borbe svih protiv sviju. Sasvim razumijem, gledano ljudski, tu silu ljudi koja ne želi živjeti u takvim uvjetima. Ali, kad bi netko imao hrabrosti i složio se “Pomozimo tom narodu, toj vlasti, društvu, državi, da stane na vlastite noge.” Kao što su svojvremeno pomogli i Izrael. Da onda nisu države stale iza Izraela, ne bi se Izrael mogao tako uspostaviti. Stala je Amerika, zemlje Europe i pomogli su da je sad Izrael to što jest. Tako bi trebalo pomoći i Siriji. Da država funkcionira kao država. Veliki val iseljavanja ljudi bi se zaustavio i određeni broj bi se vratio, smatra zadarski nadbiskup.
Mons. Puljić osvrće se i na stavove vjernika koji u toj migraciji vide opasnost za kršćanstvo u Europi.
– Nisam pesimist u smislu nekog straha, da me nešto ugrožava. Ali imam određene bojazni u pogledu naše slabe svijesti. Mi imamo svoju kulturu, imamo svoju vjeru, imamo jako puno ljudi koji površno poznaju temelje naše vjere. Toga se ja plašim. Plašim se da mi koji se deklariramo kao kršćani i katolici, nismo svjesni onoga što imamo. Mene ne ugrožava drugi, nego ja sam sebe ugrožavam ako ne prihvaćam te vrednote. U tom kontekstu, kao član crkvene hijerarhije, pozvao bih naše vjernike da Bogu zahvale za dar vjere, da rade oko toga da više upoznaju Isusa Krista, da više slave sakramente, da ne odbacuju tradiciju i molitvu koja nas je održala kroz vjekove. U protivnom, onda ćemo biti ugroženi. Nas ne može nitko ugroziti sa strane, ako mi sami sebe ne ugrozimo iznutra. Zapravo, naša ugroza dolazi iznutra, ako će doći. Ne bojim se i rekao bih ljudima, ne treba se bojati. Htio bih pozvati, budite svjesni, budite ponosni na svoje korijene i budite zauzeti oko upoznavanja svega što nam naša sveta vjera nudi, zaključuje predsjednik HBK, mons. Puljić.