Žene koje ne žele postati majke: Tuđa odluka o nemanju djece duboko uznemiruje ljude kojih se to uopće ni na koji način ne tiče

Znaš da stariš kad tvoje prijateljice počinju namjerno ostajati trudne. A ti ne ostaješ trudna. Isto tako namjerno.

Žene koje se ne žele prokreirati vode konstantne nevidljive bitke s društvom: “Što nije u redu s tobom? Neće se tko imati brinuti za tebe kada ostariš. Još nisi upoznala pravu osobu. Opsjednuta si karijerom. Ma predomislit ćeš se sigurno.”

Ljudi si daju za pravo izgovoriti svakakve “dobronamjerne” gadosti ženama koje se ne vide u ulozi majke. Zašto? Majke su nježne i brižne, pa su žene koje ne žele djecu zasigurno oštrokondže, zar ne? Mora da u tom grmu leži zec. Meni ne preostaje drugo nego zahvaliti društvu što ukazuje na ovu herezu, sad lijepo možemo ove bezočnice natjerati da odglume entuzijazam i donesu na svijet neželjeno dijete. Ne vidim drugu svrhu ovih bespotrebnih i ne baš suptilnih komentara okoline.

– Toliko se brinem za tebe da ću ti nabijati da nos da si sebična i da ćeš ostariti sama ako ne rodiš. S druge strane, ja imam tucet djece, što dokazuje moj altruizam. Ipak, ovako altruistična neću ti raditi društvo u starosti, jer je popovanje ipak bolja opcija. Tko šiša sestre, stričeve, tetke, ostalu širu i užu rodbinu, to nije obitelj i odbacit će te poput kakve beštije, logika za pet, bravo, sjedi.

Na stranu sad koliko je moralno roditi dijete samo i isključivo da bi se ono jednog dana brinulo o tebi, jer je daleko društveno prihvatljivije protivno svojoj iskrenoj želji na svijet donijeti bebolina s jednim jedinim ciljem – da te služi u starosti. Da ti ne bude dosadno. Dijete jednako dvorska luda kosa crta njegovatelj. Krasno. Prije nego što me majke razapnu, ne želim reći da vi svoju djecu poimate tako, jer sam uvjerena da ih volite više od Svemira. Pjesnik je jednostavno htio reći kako nema smisla da netko tko ne osjeća poriv za majčinstvom rodi djecu koja će im potom služiti isključivo u navedene svrhe. Složit ćete se, nadam se, sa mnom da nema previše smisla rađati pa potom iskušavati hoćeš li voljeti svoje dijete ili ne.

Sebična? Dobro, tko je tu lud?! Kad se neplodna ili ne daj Bože neudana žena odluči na medicinski potpomognutu oplodnju, sebična je jer ne misli na dobrobit svog budućeg djeteta, ako je uzeti za ozbiljno kritičare svega postojećeg i nepostojećeg, kojih na nesreću imamo za izvoz. Nije skroz kul ni ako žena sama posvoji. Jezuše, Marijo i Duše sveti ako posvoji gay par. No, prava inkvizicija tek slijedi kad se preko ženskih usana zakotrljaju tri prestrašne riječi – NE ŽELIM DJECU. Ima, doduše, i onih koje iz egoizma srljaju u majčinstvo, ali to i nije neki problem. Bolje je našim pećinarima i pećinarkama hvatati partnera na dijete i stati pred oltar “slučajno” oplođen i razmnožen. To je manje sebično. U svakom slučaju, ako je osoba svjesna da nije spremna ili da ne želi biti majka, zar njezino nerađanje nije čin altruizma i prikaz odgovornosti? Ili ćemo stvarati slomljene domove i nesretne obitelji? Možda i puniti sirotišta?

Nemojmo zaboraviti ni as iz rukava “razumjela bih da ne možeš imati djece, ali možeš i ne želiš”. Argument u rangu uvjeravanja vrtićkog djeteta da pojede ručak, jer djeca u Africi nemaju što jesti. Mislim, hebiga, nije fer ni da neki ljudi troše kisik, dok se drugi dave u smogu, pa eto. Nigdje veze. Na gore spomenute nadovezuje se i ekipa koja je nakon dubokog promišljanja shvatila da žena nije žena ako ne rodi. I duboko je nesretna zbog toga, naravno. Jer, osim rađanja žena i nema drugu svrhu niti razlog za sreću. Kako je to prekrasno sročio Martin Luther – Ako se žene umore, ili čak umru, nije važno. Neka umru kod porađanja, zato su i ovdje.

Neki nerotkinjama spočitavaju da će se predomisliti. Sve je moguće, no nije vaše da se petljate. Sve nas je manje, kažu. Preporučujem dušebrižnicima da na svijet donesu četvrto ili peto dijete i tako se osobno pobrinu za demografsku obnovu. Ne možete iz ovog ili onog razloga, kažete? Nekome je četvero djece previše, a nekome i jedno. Iz ovog ili onog razloga, jelte. Ne bih se štel mešati. Živi i pusti da žive.

Osobni mi je favorit ipak kad se takve žene nazivaju luđakinjama. Ludilo se ipak manifestira na neke druge načine, a ne preko želje za rađanjem, odnosno izostankom iste.

 Josipa Lisac davnih je dana ponudila savršen odgovor na ovu temu.

– Kad čujem da je majčinstvo za ženu najviša dimenzija ostvarenja, tu nedostaje jako puno. Kako to mislite majčinstvo? Je li to samo roditi dijete i gotovo? Ili treba biti i dobar roditelj, što znači dobar čovjek. Znači ipak prvenstveno treba biti dobar čovjek, to je najviša dimenzija. Ima jako puno dobrih mama ali ima jako puno onih koje su ostavile svoju djecu i one su monstruozne mame. S kojim su pravom one uopće bile mame, kako su one to zamislile? Znači, nisam ja donijevši tu odluku mislila samo o sebi nego sam ja mislila i o tom djetetu jednako kao i o sebi. Nisam željela imati djecu jer ona trebaju imati svoje živote i tada se ti njima predaješ i posvećuješ do kraja života. Neke stvari su vrlo logične. Ako pokušaš spajati nespojive stvari onda to bude traljavo i na jednoj i na drugoj strani. I ja sam dobro odlučila, ja to danas znam.

Tuđa odluka o nemanju djece, kako vidimo, toliko duboko uznemiruje ljude kojih se to uopće ni na koji način ne tiče. Uzroci? Višestruki. Patrijarhalni ustroj društva zasigurno ima svoje prste. Urođeni evolucijski strah od izumiranja vrste? Vrlo lako moguće.

Jedna australska psihologinja odlično je sažela bit kontroverze:

– Žene bez djece osjećaju pritisak da svoju odluku opravdaju izvanrednim poslovnim uspjehom. Ako se posvete traženju lijeka za rak, možda će im biti oprošteno. Žene koje se pak odluče na djecu, moraju dokazati da imaju mozak. Žene moraju opravdavati svoju egzistenciju svuda i uvijek.

Što god odlučile, žene moje, odlučile ste za sebe. I vaša se odluka treba poštovati, željele vi imati jedan omanji razred djece ili pak nijedno dijete. I tu svaka rasprava treba završiti.