Ugodna ljetna večer za poznatog zadarskog obrtnika mogla se pretvoriti u najgoru ovoga ljeta, a ispala je najljepša po nečemu što će dugo pamtiti.
Te je večeri s prijateljima iz inozemstva izišao u šetnju starom gradskom jezgrom. Nakon večere, odlučili su posjetiti neku od projekcija Avantura film festivala koja se održavala ovih dana u Zadru. Nisu se dugo zadržali na Forumu, pa su se prošetali dalje Poluotokom i na koncu se odlučili na projekciju u bivšoj crkvi sv. Dominika.
– Smjestili smo se, počeo je film i svi smo se zadubili u platno. Ja sam se tijekom projekcije nekoliko puta vrtio na sjedalici, bile su malo tvrde, neudobne. Valjda mi je u tom meškoljenju iskliznuo novčanik iz nezakopčanog zadnjeg džepa kratkih hlača, a da to nisam osjetio. Nakon projekcije – film je zbilja bio jako zanimljiv – ustali smo i zadovoljno u razgovoru krenuli još malo prošetati. Kad smo došli nedaleko, blizu konobe “Skoblar”, instiktivno sam se mašio za stražnji džep hlača i u trenutku shvatio da nešto nedostaje. Ispao mi je novčanik! Odmah sam otrčao do Dominika, još su ljudi iz organizacije bili tamo, ali novčanika nije bilo kod njih. Pregledali smo sjedalice i redove, nigdje ni traga, kaže ovaj gospodin i dodaje kako se prisjetio nekoliko stranih turistkinja koje su sjedile iza njih. Ponadao se da su možda one pronašle novčanik i pomislio da na te filmske projekcije u pravilu ipak dolazi kuturan svijet i da bi mu netko mogao pomoći pronaći novčanik.
Nije, dodao je, izgubiti novčanik smak svijeta, dogode se ljudima i puno gore stvari, ali osim nešto više od 2800 kuna i 100 dolara koje je imao u njemu, u novčaniku su bile i bankovne kartice, osobna iskaznica, vozačka dozvola, zdravstvena iskaznica, oružni list…
– Kartice sam odmah nazvao i odjavio, sve su uglavnom bile na PIN, osim Americana koja je na potpis. Iako nije bio malen niti iznos novca koji sam izgubio, to sam nekako pregorio. Najgore je bilo što ću morati vaditi iznova sve dokumente, raditi fotografije, obilaziti šaltere… Kao da vam je pola života odjednom nestalo.
– Potražio sam te večeri i po obližnjim pločnicima, kantama za smeće, ne bi li pronašao barem odbačeni novčanik s dokumentima ako je već netko uzeo novac, ali ništa nisam našao. Što sam mogao? Otišao sam kući, nadajući se da bi kojim slučajem mogao pronaći novčanik, mada su izgledi bili sve manji. Za odlazak na policiju bilo je prerano jer treba pričekati dva-tri dana ako ga netko donese, kaže naš Zadranin dodajući kako ipak nije baš dobro spavao te noći.
Ujutro ga je, kad je došao na posao, dočekalo neočekivano iznenađenje.
– Čim sam otvorio radnju, iz obližnje pekare došla je prodavačica i rekla da ima nešto za mene. U vrećici je bio – moj novčanik! Sa svim karticama, sa svim dokumentima i ispravama i – cjelokupnim iznosom novca! Ma netaknut. Prodavačica je objasnila da su mlade turistkinje pronašle novčanik i po adresi radnje na nekoj od iskaznica u novčaniku, već rano ujutro su došle kako bi ga vratile.
Radnja je još bila zatvorena, a one su toga jutra morale otputovati iz Zadra, pa su u pekari pitale je li znaju vlasnika i nakon što su utvrdile da se radi o njemu, povjerile su prodavačicama novčanik da mi ga vrate.
– Ostao sam bez riječi tim njihovim potezom. Takva dobrota i pristojnost, svaka im čast! Želio sam im osobno zahvaliti, pogotovo kad sam doznao da su odsjele u obližnjem hostelu, ali nažalost, one su prethodno otkazale smještaj i toga jutra otputovale. Učinile su zbilja dobro djelo i istinski su me oduševile, kaže zadarski obrtnik.
Gošće su, očigledno, čim je izišao iz Sv. Dominika ugledale novčanik i odlučile ga vratiti. Nisu ga željele ostaviti ljudima na ulazu već su ga odlučile sačuvati dok ga ne vrate vlasniku.
– Ja sad nemam mira dok ne stupim u kontakt s njima i zahvalim im. Odmah sam odlučio da im dogodine platim sedmodnevni boravak u Zadru, da opet dođu u naš grad, ali na moj trošak. Ne radi se ovdje o novcu već o ljudskoj gesti. One su došle kao strankinje u naš grad, pronašle su novčanik i sve poduzele da ga vrate onome komu pripada. One su jako dobre i poštene osobe, rekao je zadarski obrtnik za Slobodnu Dalmaciju.
– Moram im se odužiti barem na takav način, da im naš Zadar ostane u lijepoj uspomeni. Zbog toga ćete razumjeti što ne želim da ističete moje ime i prezime i naziv radnje. Ne treba mi takva reklama, ja nisam bitan, već turistkinje koje ću, nadam se, uspjeti kontaktirati barem e-mailom preko hostela u kojemu su odsjele, završava nesvakidašnju priču oduševljeni Zadranin.
