30. kolovoza 2007. godine dogodila se jedna od najvećih, ako ne i najveća tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti kada je na otoku Veliki Kornat u kornatskom arhipelagu izbio strašan požar od čijih je posljedica umrlo 12 vatrogasaca. Frane Lučić, jedini preživjeli, ostao je teško ozlijeđen i do kraja života obilježen, a pravda i istina koje nikako ne može dobiti svaki put iznova podsjećaju na nemoć koju je tog dana osjetio na Kornatima.
Okolnosti požara ni danas, 8 godina nakon tragedije, nisu do kraja jasne, ali za njegove strašne posljedice su podjednako krivi koliko priroda, toliko i ljudi, odnosno njihove pogreške. No ne radi se tu o pogreškama tragično stradalih vatrogasaca, već onih koji su za njihovu sigurnost trebali brinuti i zato je ova tragedija kud i kamo teža za obitelji poginulih.
Ovoga dana svi se mi prisjećamo tragično poginulih vatrogasaca i molimo za spas njihovih duša te za pronalazak istine koja donosi mir. Upravo je s tim na umu pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić napisao pjesmu Kornatska molitva posvećenu stradalim vatrogascima i njihovim obiteljima.
KORNATSKA MOLITVA
O Bože, koji si vatra iznad svih
koji si zapaljena mudrost
lomača na mome slabom tijelu!
O Bože, koji si istovjetan vatri
duši koja luta
provlačeći se kroz oganj
vatru koja je jezik ljubavi
jezik besmrtnih ruža.
O Bože, koji bliještiš
ulazeći u vatru i umivajući me
mrveći me grozničavo
u bisere smrti što padaju na dno mora
razdirući vodu.
Bože, sve to što se zbilo
izmiče svakom prikazu
Ne mogu to pojmiti sićušna bića ugljevlja
nevidljiva bića svjetlosti
Vatra je u nama zatečena
nebo koje nas gnječi.
Oni su pošli noseći vijesti o nama.
Ogrnuti crvenim plaštem živoga Boga
prolaze kroz oganj
kroz Novu vatru
kao zemlja spaljena uoči sjetve.
Vidio sam kako gore krijeste mladih pijetlova
kako poput sjene nestaju šarena krila leptira
vidio sam požar ribljih peraja
krak hobotnice u laticama ruže
rep lasice kao rep zvijezde repatice.
Vidio sam usplamtjela tijela mrava
srca ptica u plamenu.
Bože, vidio sam srebrna krila anđela
kako na otočkome suncu postaju ruže
kruništa usta koja traže zrak.
Vidio sam pjenu iz koje se rađa more
puno fosfora.
Vidio sam Kornate u glasovima mladića
i u njima prepelicu od urana.
Zvijezde sam vidio
pretvorene u ognjišta
i košulje koje se na njima suše.
S hladnih česama anđeli se uspinju k nebu
puni plamena perja
uspinju se apostoli nama za primjer
uspinje se dvanaestorica
u službi daha.
Gle, ovdje je Blok, dvanaest ide ljudi
dvanaest plamenih kotača
osvjetljenih vatrom, vatrom iz kamena.
O Bože, naša je mašta prazna
mi bismo kriknuli ali ne možemo od žamora riječi
naš skromni um bubnja
kao tisuću kometa
što zamračuju sunce
otok kojega guši ljeto.
O Bože, nas ova vatra nije spalila
ovo je tvoj glas svjetlosti
s njim ćemo živjeti i s njim ćemo umrijeti.
Ovaj je plamen nama uzor
gorući grm koji preporađa
zrak, travu, životinje
i ljude s tajnama mladosti sunca.
Kroz vatru smo došli prilagođeni Tebi.
O Bože, uskršnje noći!
Bože, što nas upijaš rubom svojih usta
koji postaješ zavičaj naših snova.
U vrhu neba čujem grom
duboko u njemu vidim potajno sunce
otok koji se najednom približio svemiru
otok koji je postao ognjište našega Boga
žerava koju okupljeni ljudi gledaju
Krist koji nas voli
kojemu smo se tako brzo približili.
Slavna vatro koja si vječno svjetlo
oganj u kojem leleče naša bolna mašta
Bože spasenja
Bože povrh smilja
povrh rujna svoda
povrh srebra i zlata zvijezda
Bože ovih trava iskre
crne su glave vrana
prah što bljeska kao želja ljudska.
O Višnji, s tako vrućim poljupcima
ti kolovoško sveto lice Krista
žrtvo tijela usred gola neba.
Vodoskoci soli
niz oči naše liju
nevina naša mladost na horizontu svijeta se svlači
pokušavajući osloboditi naš govor
svako teško slovo iz jezika što nas vreba.
I djevojke naslanjaju čela na crninu neba.
I čehulje vatrena grožđa
u moždinama se cijede.
Samo sunce, samo sunce,
samo sunce žeže.
Žeže cvijeće u dvorištima.
Žeže vrele ruke suhih majki.
Žeže kamen na licima očeva,
mliječnu stazu žeže.
O Bože, koji jedini znaš život vatre
i život krotitelja vatrenih zmija.
Ti koji si u vrisku
koji si u kriku
dok stijene pucaju
i zrak se drobi.
Tvoje će srce ispeći naš kruh.
Tvoje će lice užgati naše suze.
O Bože, dok se tebi iz dubina uspinjemo
mladost nestajući iz naših očiju obasjava more.
Tomislav Marijan Bilosnić