U igri i zagrljajima svoje nove gazdarice mogao je uživati psić Bubi, štićenik azila u Cerju Pokupskom. No iako je imao udomiteljicu koja je željela baš njega, u azilu su ga eutanazirali. I navodno nije jedini. O ovom skloništu za životinje kruže strašne priče.
Bubi baš nije bio siguran koliko mu je godina. Ali je znao da je mješanac pekinezera i da je običan uličar. Nije mu baš bilo lako, ali sreća mu se, mislio je, osmjehnula kad su ga doveli u sklonište u Cerju Pokupskom. Odbrojavao je dane, znao je – nakon 60-og, ako ga nitko ne udomi, nema mu više života. Onda se pojavila Mladena Đurić. U pet do 12.
“Odmah mi je upravitelj rekao da njega nema. Ja sam rekla kako nema. Kaže, pa smrtno je bolestan. Pitam što mu je, on kaže upala pluća, ja kažem pa dobro ja ću ga uzeti, ja ću ga liječiti. A on kaže – ne, mi ne dajemo bolesne životinje. Rekla sam da ću ih zvati pa ćemo vidjeti kad ozdravi, onda bih ga rado uzela. On je odmah rekao da je bilo jako puno upita”, ispričala je Mladena za RTL Televiziju.
Bila su barem dva. Drugoj potencijalnoj udomiteljici, koja je po Bubija došla dan poslije, rekli su, navodno, da su ga uspavali. I to dan prije isteka roka od 60 dana. Što se dogodilo s Bubijem htjeli smo provjeriti i mi. Vlasnik skloništa Predrag Baraba cijelo se jutro nije javljao ni na pozive niti na poruke. Čim smo došli pred sklonište, netko od njegovih zaposlenika pokušao nas je potjerati.
No, minute poslije, nakon telefonskog poziva, dopušteno nam je snimiti pse koji čekaju udomljenje. Ali od Barabe i dalje ni glasa.
Susjedi gospodina Barabe, vlasnika skloništa za pse, također nisu htjeli pred naše kamere. Kažu, boje se jer je Baraba kum s gradonačelnikom Velike Gorice pa se nikad ne zna. Ovako su nam neslužbeno uspjeli reći da se boje i za svoje pse jer da navodno gospodin Baraba skuplja njihove pse pa ih onda ucjenjuje i traži novac da ih vrati natrag inače će ih eutanazirati.
Od jutra nam se zato javljaju brojne udruge iznoseći hrpu optužbi na račun vlasnika ovog skloništa koji od grada Velike Gorice na godinu prima 750 tisuća kuna za micanje pasa s ulice i brigu o njima slijedećih 60 dana.
Mnogi s kojima smo danas razgovarali također nam kažu da se boje da je ovo sve paravan za prepropdaju, zapravo za šverc pasa van Hrvatske, a ti psi obično završavaju ne baš slavno – ili kao sudionici u borbi pasa ili možda čak i još gore.
Mladena je, kad već nije išlo s Bubijem, pokušala udomiti bilo kojeg drugog psa.
“I kaže ne, ne možemo vam dati psa. Pod kojim objašnjenjem? Da moraju doći u provjeru kod mene. Ja sam rekla da dođu, međutim nisu me uopće zvali”, rekla je.
I tako je Mladena ostala bez psa, a barem dva psa iz ovog azila, bez doma. Alternativa im je uspavljivanje nakon 60 dana boravka u boksevima. Možda postoje loši udomitelji. Provjere su nužne i dobrodošle. Ali u slučaju ovih tužnih okica alternativa je – smrt.
