Još nas samo nekoliko dana dijeli od 5. kolovoza i koncerta fra Alessandra, mladog franjevca koji je osvojio publiku diljem svijeta. “Glas radosti iz Assisija”, kako nazivaju karizmatičnog fra Alessandra, započeo je svoju pjevačku karijeru na jednom vrlo malom koncertu blizu Perugie, a brzo je stekao svjetsku slavu. Skromni franjevac blage naravi ovom nam je prilikom otkrio kako je spojio svoje dvije ljubavi- ljubav prema Bogu i prema pjesmi. Rekao nam je više o svojim počecima i suradnji s velikom diskografskom kućom, a upitali smo ga i što ga dovodi u Zadar.
Dobrodošli u Zadar, fra Alessandro! Ovo Vam nije prvi put u Hrvatskoj, recite nam, kakvi su vaši dojmovi s prošlogodišnjeg posjeta Zagrebu?
Hvala na dobrodošlici! Drago mi je što sam ponovno ovdje. Uz Zagreb me vežu jako lijepa sjećanja, moja braća fratri su me prekrasno ugostili, a nakon nastupa u dupke ispunjenoj dvorani Lisinski imao sam divnu priliku družiti se s Hrvatima.
Što vas je dovelo u Zadar, kako ste se odlučili zapjevati u našem gradu?
Ta je odluka doista bila jednostavna. Zapravo, već sam dvaput bio u Hrvatskoj, oba puta u samostanima na obali Jadrana. Imao sam fantastičan pogled! Iako ne volim putovati, u Hrvatskoj sam se uvijek osjećao kao kod kuće. Na moju je odluku, međutim, utjecalo još nešto. Imam naime nekoliko dana razmaka između velikog blagdana Oprosta u Assisiju 2. kolovoza i očevog zaređenja za đakona 9. kolovoza, na kojeg se svakako trebam vratiti. Po providnosti, koncert u Zadru pao je točno između ova dva datuma!
Zadar je dom franjevačkim fratrima još od davnog 13. stoljeća, primjećujete li kakvu sličnost između Zadra i vašeg rodnog Asissija po ovom pitanju?
Veza između Assisija i Hrvatske već je stoljećima kontinuirano prisutna, a to posebice vrijedi za Zadar. Kada dođemo, ugostit će nas fratar koji je studirao u Assisiju pet godina i to upravo u mom samostanu Sv. Marije Anđeoske. Jako se veselim ponovnom susretu sa starim prijateljem.
Vjerujem da naše čitatelje zanima kako ste i kada osjetili svoj duhovni poziv?
Uvijek se sjetim trenutka kad sam kao šesnaestogodišnjak upitao Boga za znak da postoji. Bio sam tada posve sam u šumi i ležao na travi. Odjednom sam osjetio neopisivu Ljubav koja me okružuje, a ujedno i sličnu ljubav prema svim živim bićima i svemu stvorenom. Ovaj je događaj značio početak mog povratka religioznoj duhovnosti. Kasnije sam gledao film o sv. Franji Asiškom i poželio poći njegovim stopama. Neko sam vrijeme oklijevao, no naposljetku sam zamolio jednog fratra da mi pomogne dokučiti moj poziv i nakon otprilike dvije godine sam se kao postulant pridružio franjevačkom redu. Imao sam tada 21 godinu.
Recite nam nešto više o franjevačkom redu.
U određenom smislu, franjevački red se razlikuje od svih ostalih, a odlikuje ga izuzetna jednostavnost. Pravila reda mogu se sažeti u svega nekoliko redaka – život fratra posvećen je slijeđenju Evanđelja našeg Gospodina Isusa Krista, čestitosti i poslušnosti i odricanju od posjedovanja vlastitih stvari. Upravo to omogućuje da ljudi potpuno različitih karaktera i talenata pristupe redu kao fratri i svojom osobnošću i darovima od Boga šire njegovu Riječ. Franjevački red je fleksibilan, pa tako dopušta čak i potpisivanje ugovora s velikom izdavačkom kućom, kako bi se i tim putem propovijedalo Evanđelje.
Kad se rodila ljubav prema glazbi?
Još kao dijete uživao sam u glazbi, vrlo sam rano postao obožavatelj Michaela Jacksona i Johanna Sebastiana Bacha. Možda se kombinacija čini neobičnom, no ove umjetnike i dan danas još uvijek rado slušam.
Svirate li možda kakve instrumente?
Studirao sam orgulje i kompoziciju u glazbenom konzervatoriju. Redovito sam na misi i prigodom ostalih liturgija svirao orgulje u bazilici sv. Marije Anđeoske. S obzirom da sam vješt s tipkama, sviram i klavir.
Spomenuli ste kompoziciju, skladate li pjesme?
Da, skladao sam i klasične i popularne pjesme, sve u svrhu evangelizacije. Možda moja sakralna glazba nije bila dovoljno “komercijalna” za pojavljivanje na albumu, no u posljednjem CD-u dao sam svoj doprinos kroz slaganje stihova.
Kako su vas “otkrili”, jeste li se nadali ovako golemoj popularnosti?
Pjevao sam na jednom vrlo malom koncertu blizu Perugie. Poslije nastupa prišla mi je učiteljica pjevanja i kazala da bih se trebao okušati na audiciji jednog menadžera kojeg poznaje. Isprva nisam pristao na ideju, no bila je uporna nekoliko mjeseci. Na koncu me jednog dana nazvala i rekla kako je sve dogovorila i da se trebam pojaviti u njezinoj kući, gdje me menadžer već čeka. Nisam htio ispasti nepristojan, pa sam došao. Čuvši me kako pjevam ovaj menadžer, a ime mu je Mark Pinder, zatražio je moje dopuštenje da porazgovara s Deccom o meni. Pristao sam, iako pomalo iznenađen. Iskreno, mislio sam da možda žele da pjevam u nekoj zborskoj izvedbi. No, iduća se audicija održala u Assisiju, a osim spomenutog menadžera bio je prisutan i predstavnik Decca Recordsa. Nakon što sam im otpjevao samo četiri pjesme, ponudili su mi ugovor kao umjetniku Universal Musica! Nisam očekivao da će prvi album biti uspješan, a još manje da će biti nominiran za najbolji klasični album godine u Ujedinjenom Kraljevstvu te da ću dovršavati svoj treći CD koji će biti predstavljen do kraja ove godine.
Postoji li poveznica između vašeg pjevanja i života kao fratra? Je li ponekad teško pomiriti ta dva svijeta?
Svi fratri pjevaju, to je naš način slavljenja Boga. Da nema poveznice između života kao fratra i pjevanja – čak i na koncertima za javnost ili prilikom snimanja CD-a, ne bih se upuštao u to. Pjesma je za mene način širenja Radosne vijesti. Iako putovanja i pjevanje pred velikom publikom predstavljaju veliki izazov, sretan sam jer znam da je to dio našeg poslanja.
Za razliku od mnogih drugih pjevača, tijekom svojih turnejama ne noćite u luksuznim hotelima. Osim što vam nude krov nad glavom i mjesto za spavanje, kako vas još vaša braća fratri dočekuju diljem svijeta i što kažu na vašu pjevačku karijeru?
Istina je, nikad nismo odsjeli u hotelu, gotovo uvijek nam prenoćište pružaju naša braća iz različitih zemalja u koje putujemo bilo zbog snimanja, bilo zbog turneje. S našom braćom iz svih dijelova svijeta uvijek se osjećamo kao kod kuće, njihova je gostoljubivost krasna. Iz prve ruke žele saznati više o našoj vrlo posebnoj misiji, iako moram dodati da nisu pretjerano začuđeni. Naime, ovo što mi radimo u svojoj osnovi ostaje ono što je i sam sv. Franjo radio – propovijedanje Evanđelja kroz radost i glazbu.
Kako se nosite sa slavom, jeste li se na neki način promijenili? Kako uspijevate ostati skromni unatoč nevjerojatnom uspjehu?
Ne mislim da me slava bitno promijenila, no to biste pitanje trebali postaviti mojim prijateljima. Što ste skromnosti tiče, smatram ju vrlinom koju uvijek treba nastojati postići. Kao što često ponavljam svojim prijateljima – nemoguće je da “ostanem” skroman, s obzirom da nikad nisam dostigao to uzvišeno stanje! Pronalazim se u riječima jednog pisca koji je rekao: “Tko god za sebe misli da je dovoljno skroman, uistinu je ohola osoba!”