Turistima koji posjećuju Hrvatsku domaćini obično savjetuju da pripaze na tečaj po kojemu mijenjaju svoju valutu; najčešće im kažu i da je najsigurnije otići u banku, gdje mogu očekivati da će za jedan euro dobiti otprilike 7,5 kuna.
Rijetki znaju da upravo banke imaju i instrument koji koriste kako bi na tečaju zaradile znatno više: uvele su ‘dinamičku tečajnu listu’ po kojoj za jedan euro daju tek 7 kuna ili malo iznad toga. I to samo strancima, odnosno onima koji na bakomatima podižu novac s tekućih računa i kartica izdanih izvan Hrvatske.
Redakciji tportala obratila se jedna strana državljanka koja je ostala zaprepaštena kad je na potvrdi bankomata ugledala tečaj: za dvije tisuće kuna zaračunato joj je 285,87 eura – odnosno, Splitska banka primijenila je tečaj od točno 6,9963 kune za euro. Malo premalo, čak i za ljetnu sezonu deranja gostiju.
Istina, prije same isplate novca bankomat joj je još jednom zatražio da potvrdi konverziju, no turistima koji su naumili dobiti kune to se ionako činilo logičnom opcijom. Obaviješteni su, ali nije da su baš dobili potpunu informaciju – što je prigovor koji se u svjetskoj javnosti pojavljuje još otkako su najveće svjetske novčarske institucije i kartične kompanije počele uvoditi ‘dinamičku tečajnu listu’ koncem devedesetih godina.
Ako uspiju zaobići opciju konverzije na licu mjesta, troškovi im dolaze na naplatu po uobičajenom postupku – dakle, njihove matične banke konvertiraju kune po nešto pristojnijem tečaju.
Malo istraživanje tportala otkrilo je da su ovaj instrument u Hrvatskoj zasad uvele tri velike banke – osim Splitske, koriste je još Privredna i Zagrebačka banka. Tečajne liste objavljuje se svakodnevno na njihovim web stranicama i svi formalni preduvjeti su ispunjeni, pa turisti koji žele bolje proći trebaju provesti neko vrijeme surfajući za boljim tečajem i rasporedom bankomata.
Na dan kada je Splitska banka nizozemskoj državljanki obračunala 6,9963 kuna za jedan euro, preostale dvije hrvatske banke imale su nešto povoljniji omjer koji se kretao oko 7,28 kuna. Stoga smo objašnjenje zatražili upravo od prve.
‘DCC usluga daje stranom korisniku kartice mogućnost da s debitnom ili kreditnom karticom izvrši podizanje gotovine u kunama koje može biti terećeno u kunama ili u njegovoj domicilnoj, inozemnoj valuti’, pojašnjavaju iz Splitske banke i napominju da se konverzija obavlja po javno objavljenoj ATM DCC tečajnoj listi.
‘Na ekranu bankomata pojavljuje se mogućnost izbora terećenja u kunama ili u njegovoj domicilnoj valuti, a usluga je potpuno transparentna jer je vidljiv i iznos podizanja u kunama,iznos konvertiran u stranu valutu i tečaj konverzije. Strani kupac sam odlučuje, a ako izabere DCC opciju znači da će na njegovom mjesečnom izvodu konačni iznos biti identičan odome za koji je terećen na bankomatu. U suprotnom konverziju zajedno s dodatnom provizijom naplaćuje njegova banka, pa prilikom podizanja gotovine na bankomatu ne može znati koliko će ga to na koncu koštati’, nastavljaju u Splitskoj banci.
Tečaj na bankomatima, tvrde, predstavlja ‘cijenu DCC usluge’, pa tako ni ne može biti jednak službenom tečaju za mjenjačnicu.
Tportal je zatražio i službeno objašnjenje Hrvatske narodne banke o legalnom instrumentu za dosta obilno zarađivanje na tečajnim razlikama, no u pet dana ova institucija nije se udostojila odgovoriti.
