Mladen Grdović (56), kontroverzni kantautor i pjevač iz Zadra koji podjednako gostuje na medijskim stranicama estrade i crne kronike, nakon 37 godina profesionalnog bavljenja glazbom u životnoj ispovijesti za Nedjeljni Jutarnji otkriva zašto se žestoko obrušio na Tončija Huljića
– Ja sam narodni čovjek, znam što narod voli i zato im pjevam lijepe i romantične pjesme s prizvukom Dalmacije i Mediterana, cijelu svoju životnu filozofiju objasnio nam je u nekoliko riječi Mladen Grdović (56), kantautor i pjevač koji podjednako gostuje na medijskim stranicama estrade i crne kronike.
Po načinu života i incidentima koji svako malo zainteresiraju domaću javnost, Grdović je možda i najviše u velikoj konkurenciji domaćih estradnjaka najbolje prisvojio pridjev “kontroverzni”. No, usprkos brojnim, blago rečeno, neobičnim situacijama u kojima se nalazi, ovaj je rođeni Zadranin godinama u samome vrhu domaćih estradnjaka koji svakim svojim koncertom okupljaju brojnu publiku i dobro žive od svojega posla. Iza Mladena, što se često zaboravi nakon objava njegovih lupanja automobila, padanja niz stepenice, penjanja po stolovima i sličnih nepodopština, stoji 37 godina profesionalnog bavljenja glazbom, barem toliko CD-ova ili nekadašnjih long play ploča te tisuće koncerata održanih po cijelome svijetu. U sjeni kazni zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, odlazaka na liječenje zbog ovisnosti ili izvanbračnog djeteta, krije se jedna, za naše pojmove, briljantna kantautorska karijera čovjeka koji jednostavno ne zna za loše posjete i prazne dvorane. Grdović se požalio na odnos ključnih ljudi domaće diskografije jer misli da je zakinut u odnosu na mnoge druge samom činjenicom da puno nastupa.
Zašto prozivam Huljića
– Nisam nikada bio čovjek koji se voli svađati ili natezati po sudovima, ali mislim da su neki ljudi koji zapravo drže ogroman novac koji se vrti u našoj diskografiji prevršili svaku mjeru, kaže Grdović.
– Stojim čvrsto iza toga da su Tonči Huljić i njemu slični sve privatizirali te dijele između sebe novac. Ozbiljno sam se naljutio i nedavno sam javno rekao da mi je dosta podcjenjivanja mene kao jednoga od rijetkih hrvatskih kantautora. Iskren sam čovjek i boli me nepravda. Zašto bi Huljić, Nikša Bratoš, Boris Đurđević i Hus iz Parnog valjka uzimali ogroman novac od ZAMP-a na osnovi vrćenja svojih pjesama na radiopostajama, a ja nemam i ne mogu dobiti ispis tih, čini mi se 178 domaćih radijskih postaja koje emitiraju domaću glazbu? Godišnja zarada ZAMP-a je 120 milijuna kuna, i uvijek je deset istih ljudi u samom autorskom vrhu kojima se podijeli veliki novac. Angažirao sam menadžera Ljubu Šeperića i odvjetnički tim da konačno od tih ljudi iz vrha naše diskografije, HGU-a, HUZIP-a i spomenutoga ZAMP-a dobiju prave podatke o tome koliko se zapravo emitiraju pjesme Mladena Grdovića. Napisao sam 356 pjesama, a prijavljeno ih je samo 136. Nije to moj problem, već ako se neka udruga nazvala “zaštitnikom autorskih prava” neka me zaštiti kao kantautora i registrira, što je dužna i po zakonu, svaku moju pjesmu koja se emitira na nekoj radijskoj postaji. Za cijelu sam prošlu godinu od ZAMP-a dobio 87 tisuća kuna za sve svoje emitirane pjesme i to je, vjerujte mi, kap u moru u odnosu na ove nabrojane ljude čije se pjesme sigurno ne emitiraju u tolikoj mjeri kao moje, ljutito odgovara.
Prije nekoliko dana, Mladen je javno prozvao skladatelja Tončija Huljića za privatizaciju domaće estrade i rekao kako on i njegova supruga Vjekoslava kupuju pjesme u Srbiji te ih ovdje, kod nas potpisuju kao autori i uzimaju autorska prava. Ovu izjavu nam Grdović potvrđuje i dodaje da se nikoga ne boji.
– Osim pokojnog Kemala Montena, u mojem su rangu kantautora još samo Gibonni, Hari Rončević i Neno Belan, govori Grdović.
– Znam da Huljić ima veze tamo gdje se dijele novci, ali poznato vam je, kao i svakome tko živi u Hrvatskoj i prati medije, da je sudski dokazano kako je jednoj gospođi iz Karlovca ukrao pjesmu “Neka mi ne svane” s kojom je nastupio na “Eurosongu”, a imao je i aferu s pjesmom “Providenca”. Tu se sudski nagodio s autorima pjesme, dečkima iz jedne lokalne dalmatinske klape pa se ta afera zataškala. Ne bojim se nikoga jer iza mene stoji narod, moja publika koja mi dolazi na koncerte i voli moje pjesme, kazuje.
Grdović ne želi da se cijela ova situacija, koja ga boli, pretvori u neki njegov rat protiv Tončija Huljića. Naglašava da samo traži svoje mjesto koje mu pripada na domaćoj estradi. Nakon Mladenovih prozivki, Huljić mu je odgovorio da je “siroče”.
– Ne sramim se što sam siroče, odnosno čovjek odrastao u siromaštvu – kaže Grdović. – Cijenim siromaštvo jer sam odrastao u takvom okruženju u zadarskom naselju Arbanasi. Pokojni otac Josip bio je varilac, a kasnije je nekako otvorio vlastitu automehaničarsku radionicu. Pošten čovjek i odličan majstor svojim nas je radom sve uzdržavao. Majka Vijera bila je domaćica, zadužena za brigu oko nas troje djece, starijega brata Paola, mlađu sestru Luizu i mene, koji sam bio najnestašniji. Nije me sram što sam kao dječak od sedam godina u Arbanasima čekao starijeg brata Paola da dođe iz škole kako bih obuo njegove cipele i u njima otišao do Glazbene škole u Zadru na solfeggio, klavir i gitaru te se opet u tim bratovim cipelama vratio nazad kući. To je ukupno šest kilometara, a cipele moga brata i meni su bile jedne. Zato valjda i danas u sebi nosim tu socijalnu crtu jer znam što je nemati, posebno kada si dijete. Neću vam nabrajati kome sam i gdje pomogao, a za Huljića to baš i nisam čuo, kazao je Grdović.
Cijeli razgovor s Mladenom Grdovićem možete pročitati na portalu Jutarnjeg lista.