Željko Ninčić: “Urednici nacionalnih i komercijalnih televizija trebali bi se “udarati nogom u guzicu” i govoriti “u ime božje dođi kod nas, i samo kod nas!”

Urnebesna “Audicija” još jednom je do suza nasmijala Zadrane. Predstava stvorena davne 1984. godine još jednom je pokazala da humor na račun aktualne situacije još uvijek ima svoju publiku.

Ja ćet’ri sata ćamim ćekajući k’o budala…, svima znani citat Željka Ninčića, poznatijeg kao Marinka Ćutuka iz legendarne “Audicije”, zasigurno, izmami osmijeh na lica prilikom same pomisli na tu predstavu nastalu davnih 80-ih. S njim se od tada do suza nasmijalo preko 2,5 milijuna ljudi.

– U ovoj predstavi se nisam ustručavao uvažavati najvažnije i najosjetljivije stvari našeg vremena. Kroz humor sam uvijek pronalazio način da odgovorim na njih. Ima tu i rata, i Haaga, bliske i dalje prošlosti, surove realnosti, tj. govorim o svim problemima. “Audicija“ je uvijek progovarala u ime naroda.

Iako svojom pojavom ne iskače iz medija, smatra kako su nasmijani ljudi napunjeni pozitivnom energijom, razlog zbog kojeg se i dalje  jednako zdušno bavi ovim poslom, odnosno projektom “Audicije”.

– Prošlo je vrijeme kada su pošteni ljudi bili u medijima. Uvijek kažem kako je Božji dar uspjeti nasmijati ljude. Smijeh izaziva jednu reakciju koja puni ljude onim najbitnijim, a to je pozitivna energija. Ona je danas najpotrebnija. Uvijek kažem da se bavim najtežim i najljepšim poslom. Najtežim zato što je u ovako teškom vremenu zaista teško nasmijati ljude, a najljepši kada to ostvariš i uspiješ.

Smatra kako je bezdušni kapitalizam progutao poštene ljude, kojima je na našem prostoru sve teže preživjeti. No, ističe, kako ni vani ne cvjetaju ruže, jer je nekoliko godina živio u Kanadi.

– Danas je normalnih ljudi na žalost malo. Normalni se teško mogu i organizirati od ovih drugih, ali nastojim svoj privatni život učiniti što zanimljivijim i ljepšim za sebe i svoju obitelj kao i za okolinu gdje se krećem. Upravo zato još jednom ističem kako je upravo stoga “Audicija” jedan težak, ali ugodan posao i trudim se zaista jer nema ničeg ljepšeg od osjećaja da ste usrećili druge, odnosno rezultat svog rada, a to je smijeh i da su ljudi barem privremeno zaboravili na probleme i nakon predstave izišli ne misleći da li su platili, koliko su platili sve ono što ih prati u svakodnevnom životu, i da su prikupili pozitivnu energiju za bar nekoliko narednih dana.

Iako je prošlo 30 godina od izvođenja prve “Audicije” mnogi ga pamte upravo po likovima koje je tumačio. Zapravo, malo tko ga zove pravim imenom. No, to mu ne smeta. To smatra pravim priznanjem za odrađeni posao.

– Ja sam Širokobriježanin, rođen u Rakitnu, porijeklom iz Nevesinja. Tajna našeg humora, upravo je u odnosu prema životu. Kreativni smo, a sve to ne bi ništa značilo bez one poznate hercegovačke upornosti. I tako prođe 30 godina i 3.000 predstava. Ja sam još uvijek možda najpopularniji anonimus, jer me dosta ljudi uglavnom zove po karakterima likova koje sam tumačio u “Audiciji”. Borili smo se da postanemo prepoznatljivi i jako je lijepo vidjeti da ljudi, odnosno publika nakon toliko godina ponavlja moje fraze. U prvoj su me zvali “sedam kučića”, “nema mi ruke”, “hoću li sjesti il ustati” ili Frano Lasić “Zagrljeni”, u drugoj “ćet’ri sata ćamim ćekajući”  ili Marinko, a u trećoj “primi me.” Činjenica da se publika svega toga sjeća i mene identificira s time je pravo priznanje za ono što radim.

Čini se kako projekt “Audicije” niti jedna od najvećih televizijskih kuća u RH nije prepoznala kao projekt koji  bi bio zanimljiv masama, dok  se s druge strane otkupljuju enormno  skupe licencirane strane emisije. Po dobrom starom običaju, izgleda da je uvijek bolje ono tuđe, nego ono naše.

– Za ovih 12 godina u Hrvatskoj odigrao sam oko 650 predstava i prodao 250.000 karata, a nema niti jednog filma ili emisije snimljene o “Audiciji”. Po nekom zakonu logike svi  urednici nacionalnih i komercijalnih televizija trebali bi se “udarati nogom u guzicu” i  govoriti “u ime božje dođi kod nas, i samo kod nas”. Toga na našim prostorima na žalost nema. 

Ninčić ističe kako se u zemljama bivše Jugoslavije još uvijek zatire pojedince koji se ističu po bilo čemu, koji svojim razmišljanjima  ili radnjama ugrožavaju političku nirvanu podobnih u svim sistemima. Kako danas, tako je i povijest dala svoje primjere gdje su oni koji su progovarali u ime naroda sustavno eliminirani, na  ove ili one načine.

– Pjesnika Petra Kočića koji je živio u Beogradu 30-ih godina  Austrijanci su smatrali opasnim neprijateljem i srpskim nacionalistom te su ga hapsili. On je ovakvo stanje, kakvo i sada vlada na ovim prostorima zvao “stanjem ukopacije”. Znate gdje ga je njegova borba odvela? U ludnicu. Istih tih godina iz Beograda je protjeran Tin Ujević. Razočaran situacijom u novonastaloj državi za koju je bio zdušno opredijeljen, protjera ga neki načelnik policije. Protjera Ujevića, čovjeka koji je govorio 12 jezika, od toga dva staroindijska zaboravljena. Protjerao ga netko za koga nitko nikada nije čuo i nikada nećemo čuti. To je  ta situacija, koja se na žalost nije promijenila do dan danas. Nebitni i jalni ljudi nastoje eliminirati one koji se izdižu iznad njih, svojom genijalnosti iznad nekih okvira sredine.

Ninčić  ističe kako je tema njegovih priča upravo politika koja je početak i kraj svake priče, u koju se morate uklopiti da biste preživjeli.

– Ima pragmatičnih ljudi koji znaju više od ostalih. Ali ne možete živjeti izolirani. Morate uvažavati okolnosti oko sebe da biste živjeli. Upravo zato što organizam nije samo pojedinac, on je društvo, dio nečega. Mi pričamo o politici, a da o čemu ćemo pričati  kada je početak i kraj u politici. Na žalost. 

Audicija je prvi puta izvedena u prosincu 1984. godine. Nekoliko dana nakon otvaranja sarajevske Akademije, studenti glume, razvijajući zadatak “skica za lik i imitacija”. Uz pomoć tadašnjih profesora, nositelja Zlatne palme Emira Kusturice i odličnog karakternog glumaca Bore Stjepanovića, dolaze do predstave koja će postati popularna pod imenom “Audicija”. Tadašnji studenti Željko Ninčić, Admir Glamočak, Emir Hadžihafizbegović, Haris Burina, Saša Petrović, Jasmin Geljo, Željko Kecojević, Senad Bašić, Branko Đurić i Mladen Nelević, postaju imena koja zna cijela bivša Jugoslavija. Predstavu je tad odgledalo preko 2,5 milijuna ljudi. Danas je igraju Željko Ninčić, Aleksandar Krstajić, Jovan Ljubenović i Rajko Vuković (Vladimir Balašćak). Predstava se danas u nešto izmijenjenom obliku izvodi upravo kao autorsko djelo glumca ove predstave, Željka Ninčića.

Trideset godina “Audicije” i mukotrpnog rada Željka Ninčića obilježit će se u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.