Iako je svijest o osobama s tjelesnim invaliditetom porasla u društvu, naši sugrađani u invalidskim kolicima i dalje nailaze na brojne prepreke. Osim manjkavih arhitektonskih rješenja i loše izvedenih prilaza javnim ustanovama, zbog kojih je invalidnim osobama otežan neometan pristup institucijama školstva, zdravstva i ostalim javnim objektima, tjelesno hendikepiranim osobama već i svakodnevno kretanje gradskim ulicama i kaletama predstavlja pravu vratolomiju.
Naime, da ulice moraju biti sigurne za svih, to se valjda podrazumijeva. No, mnoge su od njih zapravo u potpunosti neprilagođene za kretanje osoba s određenim vrstama invaliditeta.
– Evo, danas recimo, vozim se u invalidskim kolicima ulicom u kojoj je fast food Nana u gradu i normalno odjednom me mala udubina na pločniku doslovno katapultira i jedva da smo uspjeli održati kolica da se ne prevrnu, požalio nam se Antonio Milanović, Zadranin sa stopostotnim tjelesnim oštećenjem.
Nisu problematične samo neprometne kalete u staroj jezgri, još veću opasnost predstavljaju kolnici. Iako je još u siječnju ove godine na inicijativu Udruge tjelesnih invalida započelo uklanjanje prepreka, kretanje u invalidskim kolicima zadarskim ulicama ipak je još uvijek daleko od sigurnog. Nepropisno parkirani automobili i prometni znakovi postavljeni na sredini nogostupa te općenito uski i neprilagođeni nogostupi prisiljavaju tako osobe u kolicima na kretanje u istoj traci s motornim vozilima.
– O tome vam pričam, ulice i kolnici u Zadru nisu prilagođeni za kretanje osoba s invaliditetom – ili su preuske ili neobnovljene ili pak nema kolničkog prijelaza prilagođenog invalidima, pa smo često prisiljeni ići tik uz auta na cesti, što je jako opasno, nastavlja Antonio u dopisu kojeg prenosimo u cijelosti.
Naš grad je prekrasan i to nam nitko ne može osporiti. Te divne stare ulice u kojima se osjećamo kao dio prošlosti svaki puta kad prolazimo njima, i to je divno. Rijetko koji povijesni grad se može pohvaliti tako starim ulicama a opet tako očuvanim. Da, to je Zadar poseban, a opet nepredvidiv. Zašto nepredvidiv? Pa zato što nikad ne znate što će biti sljedeće sto će Vas „iznenaditi“.
Evo primjerice, jeste li ikada hodali onim starim pločnikom u gradu i dogodilo Vam se da se spotaknete o neku udubinu na pločniku koja je nastala vjerojatno jer je nisu na vrijeme sanirali i sl., pa ste onako bijesni počeli psovati sve po redu, od gradonačelnika do konobara koji je prasnuo u smijeh vidjevši Vašu nezgodu na ulici? Da, da, sve je to normalno, ali hvala Bogu nije Vam bilo ništa jer ste se snašli, uhvatili se za prvi zid i krenuli dalje. Vi to možete, hvala Bogu, ali ima nekih koji to ne mogu i da se nađu u istoj situaciji vjerojatno bi ležali na podu s nekim uganućem ili ne daj Bože prijelomom.
Jedne od takvih osoba su sigurno osobe s invaliditetom koje koriste svoja pomagala da bi se lakše kretali ulicama. Za nas te pukotine, stare pločice, predstavljaju veliku opasnost, a to će se rijetko tko sjetiti i reći: Hajdemo zamijeniti onu napuknutu pločicu ili razbijen kolnik. Ne, ne, zamijenit će se godinama nakon, kad se bude cijeli pločnik obnavljao i sl. Zašto bi sad mijenjali jednu koju ljudi mogu zaobići.
Nitko ne misli na nas na štakama ili u kolicima, da nam ta jedna rupa udubina ili veći kolnik može predstavljati veliku opasnost. Istina, stare gradske jezgre predstavljaju povijest, ali opet one moraju biti redovito nadgledane i obnavljane u tolikoj mjeri da nema opasnosti ovakvih vrsta.
Evo, danas recimo, vozim se u invalidskim kolicima ulicom u kojoj je fast food Nana u gradu i normalno odjednom me mala udubina na pločniku doslovno katapultira i jedva da smo uspjeli održati kolica da se ne prevrnu. O tome vam pričam, ulice i kolnici u Zadru nisu prilagođeni za kretanje osoba s invaliditetom – ili su preuske ili neobnovljene ili pak nema kolničkog prijelaza prilagođenog invalidima, pa smo često prisiljeni ići tik uz auta na cesti, što je jako opasno.
Stoga Zadre pokrenimo se, pomozimo jedni drugima, poradimo na infrastrukturi naših ulica, da nam kretanje svima bude ugodnije i sigurnije. Zadar to može i mora napraviti.
Nakon ovog dirljivog pisma, preostaje nam tužno zaključiti da je sve dok se problem ne riješi više od 3 500 osoba smanjene pokretljivosti u Zadarskoj županiji – od kojih se oko 3.000 kreće uz pomoć hodalice, štapa ili štaka, a preko 500 uz pomoć invalidskih kolica – osuđeno ili na život u mišjim rupama unutar svojih zidova ili na zaobilaženje prepreka na ulicama i riskiranje života kretanjem pored jurećih automobila.
