Hrvatska narodna banka u mandatu guvernera Željka Rohatinskog prodala je zlatne rezerve koje je Hrvatska naslijedila raspadom SFRJ.
Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izaziva kontroverze u javnosti jer, osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine. kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 dolara za uncu, dok je danas vrijednost oko 1200 dokara.
U odgovoru na zastupničko pitanje, saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada je otkrila detalje tih transakcija.
HNB “naslijedila” i prodala više od 13 tona zlata
Kako se navodi u odgovoru Vlade, Sredinom travnja 2001. godine, Republika Hrvatska je nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), postala vlasnica 13,127 tona zlata koje je, knjiženo je po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od USD 114.939.321,71, odnosno 272,35 dolara po unci.
Dio tog zlata bio je pohranjen u fizičkom obliku u Švicarskoj narodnoj banci, dok se dio nalazio na računima “nealociranog zlata” tj. onog kojim se trguje u nematerijalnom obliku.
“Budući da zlato na gore navedenim računima (po viđenju) ne nosi nikakav prinos Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala je Swiss National Bank, BIS i Bank of England, te komercijalne banke (Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank) s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite. Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu”, navodi se u odgovoru Vlade zastupniku Goranu Mariću.
Iz Vlade navode da su depoziti u zlatu plasirani su u dva navrata po ukupno tri iznosa, sa istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine. Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u.
Iz Vlade prodaju međunarodnih pričuva pojašnjavaju time što HNB tada nije bio zaštićen u slučaju pada cijene, te da je nemoguće predvitjeti kretanje cijene zlata, dok se kod instrumenata s fiksnim prinosom može procijeniti dobit u budućem razdoblju.
HNB-u zlato prerizično i nepredvidivo, a zarada se ne može uplatiti uhljebima u proračun
“Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa “forward” valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali depoziti deponirani kod BIS-a. Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos. Uz to je potrebno naglasiti da portfelj HNB nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata. Naime, cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema”, navodi se u odgovoru Vlade.
Posebno je zanimljivo objašnjenje da se dobit ostvarena porastom cijene zlata ne može uplatiti u proračun, već ide direktno u kapital HNB-a.
“Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”, navodi se u odgovoru Vlade.
Zlato je prodano s datumom 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu.
Ivan Šuker kao ministar financija prodao zlata za 31 milijun dolara
Osim toga, Hrvatskoj je u procesu sukcesije, temeljem dokumenata potpisanih u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, pripao i 23-postotni udio u zlatu koje je bilo pohranjeno kod središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse, Zurich. To zlato je, kako navodi Vlada prodano po nalogu Ministarstva financija, u čijoj je ingerenciji raspolaganje imovinom bivše SFRJ, a na čijem čelu je tada bio Ivan Šuker.
“Prodaja zlata obavljena je 29. studenoga 2005. godine i to: 42.494,396 unci zlata prodano je za 21.058.097,94 USD po cijeni od 495,55 USD te 20.350,758 unci za 10.096.011,04 USD po cijeni 496,1 USD. Prodajom tog zlata Republika Hrvatska ostvarila je ukupno 31.154.108,98 USD.”, navode iz Vlade.
