Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2012. i 2013. godini iz Hrvatske je iselilo gotovo 28 tisuća stanovnika. Za jednu malu zemlju, poput naše, svaki odlazak je bitan. Naročito ako se radi o mladim ljudima, posebice akademski obrazovanim.
Iako je Zadarska županija na glasu kao županija u brzom razvoju, statistike tome ne idu u prilog. Naime, prema podacima, najveći broj mladih upravo odlazi sa zadarskog područja. Nedostatak posla, niske i neredovite plaće, nemogućnost pronalaska posla u struci… Sve to i još mnogo razloga navelo je mlade i prespektivne ljude da napuste prijatelje i obitelji ne bi li pronašli neku bolju budućnost izvan granica lijepe naše.
Iako će reći kako ni vani nije sve bajno, u razgovor s nekoliko mladih iseljenika, ne može se ne primjetiti kako svi naglašavaju jednostavnost i brzinu riješavanja papirologije i sličnih stvari u drugim državama.
Svatko ima svoje razloge zašto je otišao.
– Nije se bilo lako odlučiti, pogotovo meni, napustiti more i sunce, a Kanada hladna, priča nam mlada majka koja je s dvoje dječaka i mužem sreću potražila čak preko oceana.
– Dosadilo nam je to što mi je muž ajde sezonski mogao raditi i onda ciljelu zimu ništa. Ja sam imala odličan posao u banci, ali iskreno sve je to životarenje. Hoću otići na odmor, putovati, da mogu sebi nešto kupiti kad hoću, a ne kad mogu. Da rujan nije tragedija kao za svaku hrvatsku obitelj jer tada se kupuju knjige djeci, cijela oprema za školu, drva za grijanje… S našim standardom za to treba kredit ili moraš biti mađionicar. Spakirali smo se i otišli tamo gdje nemamo apsolutno nikoga. Ja i on sami, s dva kufera, a djeca ostala u Zadru čekati ishod situacije. Sletili smo u subotu i odmorili do ponedjeljka. Tada sam rekla sama sebi idem poslati koji CV čisto da vidimo je li ima posla. Odem na njihov najpoznatiji oglasnik Kijiji i pošaljem svoj CV na jedno 5-6 adresa. Za pola sata sam pozvana na dva razgovora za posao. Odlazim na oba, nakon par dana zovu iz odvjetničkog ureda da sam primljena i počinjem raditi u uredu, znači ne pričam o konobarskim poslovima nego o uredskom, solidno plaćenom poslu kojeg kod nas mozeš sanjati ako nemaš neku dobru vezu. E onda dolazi najbolji dio, odnos na poslu. Ja sam u banci radila od jutra do sutra bez iti jednog prekovremenog plaćenog i s takvim presingom da je to neopisivo. A ovdje lijepo dođem na posao, radim samo ono što mi je u opisu posla, imam sat vremena za ručak i mogu otići gdje god hoću za to vrijeme i u 5 sati odlazim kući. Prekovremene radiš samo ako ti to želiš i ako firma to omogućuje i u tom slučaju si plaćen 50% više nego kad radiš regularno radno vrijeme. Šef nam plaća 2 puta tjedno instruktoricu joge i ona dođe u firmu. Sve što napraviš dobro ti se zahvale i pohvale, a ne kao kod nas udri po tebi. Uglavnom da ne duljim, ja pričam o mojoj situaciji, nama je odlično, oboje radimo, nitko nas ne maltretira, a ako ti se posao ne sviđa nađeš novi u roku od par sati. Zvuči nemoguće, ali tako je. Sve je jeftinije nego kod nas, a plaće puno veće. Ne mislimo se vraćati nego samo na ljetovanja. Hladnoća nije problem kad je novčanik pun. Nije sve ni u novcu, ali sam toliko manje pod stresom da se mogu bolje posvetiti svojoj djeci. Da ima nostalgije, ima i uvijek će je biti, jer si sve ostavio iza sebe, ali hvala Bogu na skypu i viberu. A o školskom programu neću niti pričati. Od organizacije u školi, ma sve im je bolje nego kod nas, a ljudi ljubazni, ma ja sam oduševljena.
Nakon završenog fakulteta te četverogodišnje potrage za poslom, mlada zadranka odlučila je otići u Češku.
– Htjela sam se baviti turizmom, stoga sam završila taj fakultetski smjer. Osim sezonskih poslova, nisam nikako mogla naći stalan posao. Jednostavno mi je dosadilo čekati. Čisto iz znatiželje sam se prijavila za posao. Moje obrazovanje i poznavanje tri jezika bilo je dovoljno da ga i dobijem. Nisam dvoumila o preseljenjun u Prag, zašto ne, kući se uvijek možeš vratiti. Što se tiče razlika, one su ogromne. Svatko ima svoj posao i ne petlja se u tuđi, ako baš želiš više raditi možeš i plaćeno je. Svi su prijateljski nastrojeni, internacionalna je ekipa. Hrana i gradski prijevoz su jeftiniji, a i pivu možeš popiti za euro. Mogućnosti su brojne i imam osjećaj da samo trebaš biti vrijedan i sposoban ne bi li napredovao. Kod nas to baš i nije tako. O visini plaće nema smisla ni govoriti jer tek sad imam osjećaj da je moje studiranje imalo smisla.
Ovo su samo neke od brojnih priča mladih Zadrana. Nije sve bajno, ali u usporedbi s mogućnostima u Hrvatskoj i van nje, većina će se složiti da je svugdje bolje nego ovdje. Na našu veliku žalost, velik broj ljudi neće se vratiti kući jer će si stvoriti život tamo gdje im je dobro. Kako je naša županija uspjela zasjesti na prvo mjesto po broju mladih iseljenika teško je objasniti. Imamo more, turizam, kvalitetan fakultet, pametne ljude… Što se treba promijeniti nitko ne zna, strategija za zaustavljanje iseljavanja nema. Dok se odgovorni pobrinu za ovaj problem, možda bude prekasno, jer sve više mladih ide tamo gdje se rad i znanje cijene.
