Ivana Masar: “Najveća veza u Engleskoj je pismo preporuke na račun kojeg ćete dobiti novo radno mjesto koje može biti bolje, ali i lošije od dotadašnjeg!”

Ivana Masar edukacijska je rehabilitatorica, odnosno osoba koja je cijeli svoj dosadašnji, radni vijek posvetila autizmu. Upravo stoga kako bi na tom polju proširila svoje znanje uzela je godinu neplaćenog dopusta u OŠ Petra Preradovića u kojoj radi  i otišla u London na dodatno, stručno usavršavanje. Smatra kako svi koji u svom poslu teže radu s djecom s poteškoćama te njihovim obiteljima moraju težiti i cjeloživotnom usavršavanju na tom polju kako bi svojim znanjem i iskustvom mogli pomoći. Ističe kako se nikada nije bojala izazova koje ovakav posao pruža, pa čak niti takvih drastičnih odluka kao što su promjena životne i radne sredine kako bi stekla što više znanja koja će iskoristiti ipak u Zadru. Da, istina je, Ivana se usprkos višestruko većoj plaći i boljim radnim uvjetima namjerava vratiti u Hrvatsku, odnosno svoj rodni Zadar te sve naučeno primijeniti kod naših mališana i njihovih roditelja.

– Do odlaska u London je došlo zbog moje osobne potrebe za stručnim usavršavanjem u podrucju autističnog spektra i uvida u rad britanskog školstva. Trenutno se educiram u više područja povezanih s autizmom, a polazim i edukaciju iz pozitivne psihologije što će mi vjerujem puno pomoći u radu s roditeljima koji se kod nas još uvijek zapostavlja. I njima trebaju podrška i određena objašnjenja, mada Kabinet za ranu intervenciju u Zadru radi izvrstan posao mislim da se ipak na tom polju može još puno toga napraviti. Do nedavno sam radila kao edukacijski rehabilitator i predavač na Akademiji za osobe s posebnim potrebama, na odsjeku za autistični spektar gdje smo najviše koristili metode PECS-a i senzorne integracije u radu s korisnicima, dok sada radim u južnom Londonu u posebnoj osnovnoj školi (Primary) specijaliziranoj najviše za autistični poremećaj u kojoj koristimo britanski znakovni jezik Makaton i PECS. Dok predajem služim se i znakovnim jezikom što jako  puno znači u komunikaciji s djecom. Također, na satovima imam i studente socijalnog rada te razne volontere. Radimo sa 122 djece u dobi od 5 do 11 godina. Moj zadatak je raditi s djecom, ali isto tako i s pomoćnicima u nastavi. U vremenu od 9 do 15 sati po programu prolazimo predmete engleskog jezika, matematike i prirodoslovlja, tjelesnog, likovne i glazbene kulture. Ujutro vodim razred djece s autističnim poremećajem dok popodne radim kao stručni suradnik tako da sam dosta upoznata s različitim dobnim strukturama djece, odnosno imam puno više znanja o djeci u osnovnoj školi (Primary school) u dobi od 5 do 11 godina, znam kako se približiti djetetu od 5, ali i onom od 11 godina, kazuje Ivana.

Njezino mišljenje je, u vremenu kojeg još uvijek provodi u Londonu, kako Velika Britanija ima dakako puno više novca, bolje radne materijale, a osobe koje rade s djecom s posebnim potrebama imaju puno bolje plaće, uz sve to nemaju pretjerano duha i entuzijazma kao što to imaju hrvatski stručnjaci. U svome radu u postupku integracije i rehabilitacije djece s teškoćama služi se art-terapijom i njezinim utjecajem na konačne ishode rehabilitacijskih postupaka, utjecajem glazbene terapije na razvoj društvenih, motoričkih i komunikacijskih vještina, korištenjem likovne terapije kao sredstva komunikacije u skupini i prevladavanja nepoželjnih oblika ponašanja, te utjecajem postupaka senzorne integracije na primanje osjetnih podražaja.

Ivanin radni dan započinje već u 5 sati ujutro jer se na putovanje do radnog mjesta u Londonu potroši minimalno sat vremena podzemnom željeznicom, vlakom ili autobusom. U školi mora biti do 7 sati jer svaki dan mora imati pripremljeno apsolutno sve počevši od slikovnog rasporeda za djecu, onog za njezine pomoćnike te raspored za slučaj inspekcije kojoj se do najsitnijih detalja mora razjasniti što se radi s djecom i načine na koje se to radi. Od navedenih rasporeda odskače se maksimalno 3 do 4 minute. U takvom redu su naučila funkcionirati djeca, ali i rehabilitatori. Rutina je jako bitna, a pauza traje tek 15-ak minuta. Ivana ističe, kako se upravo takvim permanentnim radom, ne forsiranjem, može puno napraviti.

– U London sam se odlučila otići sama, naime tamo sam živjela i prije nekih sedam godina, a s obzirom da se uz pojam autizma može još puno toga naučiti odlučila sam se na ovaj korak. Puno toga sam naučila u ovih godinu dana. Moja londonska iskustva su izrazito pozitivna i afirmativna. Iako je cijeli školski sustav i kurikulum drugačiji od našeg, metodičko-didaktički pristup je poprilično sličan, odnosno sve što oni rade tamo radimo i mi ovdje, s izuzetkom što je u Velikoj Britaniji opremljenost škola puno bolja (npr. pametna ploča i tablet računalo je imperativ u svakom razredu odnosno nužni su u našem radu) te imaju više zaposlenih ljudi i sredstava. Hrvatski standard je sve bolji i bliži onim europskim. Svaki razred ima barem jednog pomoćnika u nastavi, a u posebnim školama se broj pomoćnika krece od 3-5, ovisno o potrebama učenika. S obzirom da imam uvid u engleski Nacionalni kurikulum pružen mi je niz novih kreativnih ideja kako što bolje raditi svoj posao. Rasporedi rada u Engleskoj su jako strogi, kao i nadzor kvalitete rada zaposlenika jer o tome ovisi ugled same škole. Dakle, pravila su dosta stroga i u svakom trenutku se mora znati tko što u školi radi. Naime, za sve što radite morate imati dokaz, video snimke i fotografije djece kako nešto rade te razvijen komunikacijski odnos s roditeljima koji na postavljenoj ploči – komunikatoru mogu vidjeti što je njihovo dijete radilo svaki dan ili im podatke pošaljemo putem e-maila, te oni na takav način vide na osnovu čega se njihova djeca ocjenjuju i evaluacija. Svakih desetak dana opserviraju i mene osobno. Odnosno dolazi drugi psiholog, edukacijski rehabilitator ili ravnatelj sam na moj sat i gledaju kako radim. Nakon toga dobijem ocjenu koja se može kretati od nedovoljnog do odličnog. Ukoliko su ocjene manje predlažu kako poboljšati metode svog rada. Eto, ja sam imala sreću pa sam dobila sve izvrsne ocjene. Doista mogu reći da pružaju izvanrednu priliku mladom čovjeku, istaknula je Ivana.

U školi se u svakom trenutku mora znati što se radi. Kako je cijela škola pokrivena nadzornim kamerama, zaista se, kaže Ivana, ne može napraviti ništa osim raditi.

– Škola u kojoj radim kvalificirana je kao OUTSTANDING, odnosno najbolja i ona mora održati svoj rejting. Ukoliko inspekcija, tzv. OFSTED, koja može doći u bilo kojem trenutku, a dolazi svake dvije godine, ustanovi da bilo koji od traženih papira ne odgovara stanju ocjena škole se spušta, ukoliko u trenutku njihovog dolaska nema mentora u školi ili je možda mali broj pomoćnika u nastavi te primjerice ukoliko djeca loše reagiraju kada ih pitaju o školi, samo su neke od stavki zbog kojih ta škola može istog trenutka biti zatvorena i stoga se na takve stvari strogo pazi. Na nama je da svi na svoj način kreiramo svoj individualni pristup svakom djetetu, podižemo im motivaciju, razvijamo koncentraciju te jačamo pozitivne strane i na takav način pomažemo djeci, ali i održavamo visoke standarde i ugled škole. U tome se ništa ne prepušta slučaju te ukoliko mi se samo jedan od mojih pet pomoćnika ne pojavi privatna specijalizirana Agencija za zapošljavanje primjerice defektologa, ekonomista ili sl.,  automatski nam šalje novog zaposlenika. Svatko od nas, dakle ima svog agenta, odnosno menadžera koji se brine za nas i oni nas šalju na tražene poslove. Ukoliko mene škola želi otplatiti, odnosno primiti u stalni radni odnos onda on dobiva određeni postotak na mene, ističe Ivana.

Njezin radni dan za hrvatske uvjete poprilično je naporan i traje od 7 sati ujutro do 19 sati navečer. Kaže, da se od svih u školi očekuje 12-satno radno vrijeme, a ukoliko se neke stvari ne stignu očekuje se i rad vikendom. Iako je taj rad gotovo četverostruko plaćeniji nego u Hrvatskoj, ona ističe kako se do konca ljeta namjerava vratiti u Hrvatsku usprkos boljim uvjetima rada i višim prihodima.

– Planiram se vratiti u srpnju u Hrvatsku te primijeniti ovdje koliko god mogu naučene metode i educirati zainteresirane. Autizam mi je oduvijek bio najveća ljubav i od fakulteta sam zainteresirana najviše za autistični spektar općenito. Iako je u Engleskoj isti posao puno plaćeniji, taj radni tempo je teško pratiti. Tamo ćete rijetko vidjeti pun grad za vrijeme radnog vremena i prepune trgovačke centre pred kraj istoga. O ispijanju kava na pauzama nema niti govora. To je jednostavno neizdrživo. No, iako se vraćam nikada ne volim zatvoriti vrata za sobom, tako da uvijek imam otvorene opcije. Naime, iako su mi nudili posao i tražili da ostanem za sada je ipak odluka o povratku na snazi. Moram još istaknuti kako je u Engleskoj najvažnije kada se ide s jednog posla na drugi dobiti pismo preporuke. Ništa ne vrijedi kao ono. U tom pismu će ravnatelj ili njegov zamjenik opisati kakav ste radnik i doista će napisati sve dobro, ali i loše što ste napravili. S obzirom na to pismo vi ćete dobiti drugo radno mjesto koje može biti bolje, ali i lošije od onog prethodnog. To je najveća veza u Engleskoj, pismo preporuke. Ja se želim vratiti, odavde sam i želim u svom rodnom gradu primijeniti stečeno znanje, naglašava Ivana.

Posebni odgojno-obrazovni odjeli postoje u školama P.Preradović, B.Kašić, Stanovi i Zadarski otoci na području grada Zadra. U posebnim odgojno-obrazovnim odjelima predmete hrvatskog jezika, matematike i prirodoslovlja predaje defektolog, a ostale predmete (TZK,likovna i glazbena kultura te vjeronauk) predaju učitelji istoimenih struka, to je model tzv.djelomične integracije. Do sada se taj model pokazao izuzetno uspješnim.

– Kako sam, osim što radim u školi, i volonter u Udruzi za autizam u Zadru ovo usavršavanje će mi pomoći na način što sam sada upoznata s puno više metoda kako doprijeti do djece koja imaju problema s komunikacijom i kako na drugačije načine komunikacije s njima komunicirati na redovan način. Jedan od naših nedostataka je taj što je kod nas radni materijal skuplji, ima ga manje i nije tako maštovit. Ipak, vidi se veliki napredak. U rehabilitaciji se koriste razne vježbe za pisanje, brojenje, čitanje, izgovor glasova, matematičke priče, brojevni nizovi i didaktička pomagala, koji su puni detalja i tako intrigiraju dječju maštu. Smatram da je dosta toga u Zadru kvalitetno riješeno, ali se uvijek može više i bolje. Udruge se razvijaju i smatram da idemo u dobrom smjeru. Grad Zadar pokazuje dosta razumijevanja za nas te vjerujem kako ćemo uz njihovu potporu moći učiniti dosta toga kako bismo pomogli djeci s autističnim poremećajem, ali i njihovim roditeljima. Iako u Engleskoj postavljaju visoke standarde, nama je bitno bar ih dotaknuti jer to znači da idemo naprijed. Smatram da Hrvatska ima itekako dobar obrazovni sustav, zaključila je Ivana koja će se svojim mališanima u OŠ Petra Preradovića i Udruzi za autizam ponovno posvetiti već početkom iduće školske godine, no sada s jednim neprocjenjivim iskustvom više.