Poznato je da hrvatski jezik pripada indoeuropskoj jezičnoj porodici koja je prema broju govornika najveća na svijetu.
Istoj porodici pripada i većina jezika Europe te južne i zapadne Azije. Hrvatski spada u skupinu jezika koji su proizašli iz baltoslavenske jezične zajednice nakon njezina raspada negdje između 1500. i 1300. godine pr. n. e. na prabaltičku i praslavensku zajednicu.
O zajedničkom podrijetlu indoeuropskih jezika govore brojne riječi koje su i danas slične na mnogim indoeuropskim jezicima – od naziva brojeva kao što su dva (hrv.), two (engl.), due (tal.), do (hind.) do naziva za članove obitelji kao što je mater (hrv.), mother (engl.), madre (tal.) i maata (hind.).
Različite teorije
O tome odakle su se, kako i kada ovi jezici proširili Europom predstavljene su brojne teorije među kojima su tri najprihvaćenije u akademskoj zajednici – kurganska, anatolska i balkanska. Kurganska i anatolska posljednjih su desetljeća postale dominantne.
Prema anatolskoj hipotezi širenje proto-indo-europskog jezika (PIE) dogodilo se negdje prije 8.500 godina kada su prvi poljoprivrednici s Bliskog istoka, odnosno s područja današnje Turske počeli naseljavati Europu.
Prema kurganskoj PIE su u europske krajeve preko kontinenta donijeli stepski stočarski narodi iz područja oko Crnog mora i Kaspijskog jezera prije 4.500 godina.
Kurgansku teoriju potvrđivali su brojni arheološki nalazi, poput karakterističnog načina pokapanja mrtvih s nadgrobnim spomenicima, genetske analize te nazivi za neke predmete koji su u kasnijem razdoblju došli u upotrebu, kao što je kotač, odnosno kolo (na proto-indo-europskom kwekwlo-). Povjesničari smatraju da su pripadnici kurganske kulture pripitomili konje i otkrili kotač prije 5.000 do 6.000 godina.
Jezična forenzika
Opsežna genetska studija nedavno predstavljena u časopisu Nature ovoj je teoriji dala novi snažan vjetar u leđa.
U njoj je međunarodni tim znanstvenika pokazao da su se u Europi odvijale dvije velike migracije – prvo neolitskih poljoprivrednika s Bliskog istoka, a potom stočara jamne kulture. Migracije populacija istočne i zapadne Europe u razdoblju prije 8.000 do 5.000 godina slijedile su različite putove i nisu se susretale sve do prije 4.500 godina kada su istočnoeuropski narodi masovno naselili velik dio središnje Europe. Analize su pokazale da su ti narodi genetski vrlo slični pripadnicima kulture koja je poznata kao kurganska (od turske riječi za grobni humak) ili jamna (od ruske riječi jama za grob).
Najveća genetska sličnost, veća od 75 posto, otkrivena je u uzorcima populacije kulture vrpčaste keramike koja je prije nekih 4.000 godina naseljavala krajeve današnje Njemačke. To ukazuje na migracije golemih razmjera iz crnomorskih i kaspijskih krajeva u središnju Europu. Ova genetska veza potvrđena je i u uzorcima starim oko 3.000 godina, a može se naći i kod današnjih Europljana. Kod stanovnika sjeverne i središnje Europe sličnost je oko 50 posto dok je kod stanovnika Iberskog poluotoka oko 25 posto.
‘Iako testovi drevnih uzoraka DNK nisu dokaz o tome kojim su jezikom govorili analizirani pretpovijesni ljudi, razmjeri migracijskih kretanja podrazumijevaju promjene u jeziku. Ako je ono što nam pokazuju genetski podaci točno te ako te populacije i danas žive, one su morale pridonijeti formaciji indoeuropskih jezika koji se danas govore u Europi’, rekao je jedan od autora istraživanja Roberto Risch.
U novoj studiji tim je analizirao genome 69 pretpovijesnih osoba iz raznih razdoblja od prije 8.000 do 3.000 godina. U istraživanje su također bili uključeni već postojeći podaci o genomima 25 osoba. Tako je dobiven statistički model za 94 pretpovijesne osobe. Autori ističu da njihova studija ipak ne otkriva definitivno gdje je i kada nastao PIE.
