Otprilike svako novo desetljeće pojavi se nova mobilna mreža.
Počevši od oko 1980. godine prva generacija mobilnih telefona oslanjala se na analognu tehnologiju. Kad druge generacije koja je stigla 1991. godine, mreže su postale digitalne. Do 2001. godine, treća generacija zamijenila je staru nezgrapnu komutaciju kanala s učinkovitijom komutacijom paketa. Oko 2010. godine četvrta generacija mreža donijela je IP (Internet Protocol) tehnologije u velikom stilu, pružajući mobilnim uređajima širokopojasni pristup internetu. Svaka generacijska promjena donijela je nove frekvencije, veće brzine i veći naglasak na streaming podataka nego na jednostavni prijenos glasa.
U posljednje vrijeme, bežični operateri počeli su se pitati što će donijeti peta generacija (5G) mreža. S tim u vezi prisutan je osjećaj hitnosti jer teškašima poput Googlea i Facebooka ovo prijeti uznemiravanjem njihovog ugodnog i vrlo profitabilnog biznisa. Ako mobilni operateri budu međusobno složni, za nadati se da ćemo petu generaciju mreža imati do 2020.
Za razliku od prethodnih generacija mobilne tehnologije, 5G će biti globalni standard. Drugim riječima, 5G će omogućiti putnicima da koriste svoje osobne telefone bilo gdje u svijetu, bez komplikacija sa zamijenom svojih SIM kartica za lokalne kartice koje po dolasku kupuju u svakoj pojedinoj zemlji.
Što možemo očekivati od 5G? U ovoj fazi, jedna od rijetkih stvari koja se sa sigurnošću može reći o 5G – ako želi zadovoljiti rastuće društvene zahtjeve za sveprisutnim i trenutnim povezivanjem i komuniciranjem – je da će takva mreža morati imati “latenciju” (tj. vrijeme odziva) od oko jedne milisekunde. Brzina kojom dva uređaja mogu početi međusobno komunicirati preko današnjih 4G mreža je oko 50 milisekundi, te oko 500 milisekundi za danas naširoko korištene 3G usluge.
Čak ni 4G nije dovoljno blizu za, recimo, sustav u “oblaku” (cloud) koji bi služio za prijenos hitnih instrukcija za samovozeće automobile koji traže svoj put kroz prometnu gužvu.
4G također nije dovoljno dobar niti za pružanje usluge neometanog prijevoda između sudionika koji dijele telekonferencijski poziv, a kamoli da ova mreža vodi kretanje skalpela, dok kirurg na daljinu izvodi operaciju za spašavanje života. Mnoge bežične aplikacije u realnom vremenu morat će imati latencije od najviše jedne milisekunde.
Još jedan uvjet bit će brzina prijenosa podataka od najmanje jednog gigabita u sekundi (1Gbps) za početak te još više gigabajta po sekundi nakon toga. Mobilni korisnici će trebati takve brzine ako budu željeli streaming ultra-high-definition (tj. 4k, a uskoro 8k) video formata na njihove telefone i tablete.
Danas, 4G mreže temeljene na LTE (Long-Term Evolution) tehnologiji mogu upravljati s između 10 i 100 megabita u sekundi (Mbps), ovisno o postavkama i količini prometa. Većina mobilnih operatera i dalje koristi LTE servise, a neki od njih počeli su instalirati najnoviju LTE-Advanced opremu (tj. pravi 4G za razliku od polupečenih verzija koje mobilni operateri predstavljaju kao pravu stvar). Najveća brzina prijenosa s LTE-A je, kako tvrde, oko 1 Gbps. U stvarnosti, međutim, bliže je brzini od 250 Mbps.
Dakle, koliko je poboljšanje koje će ponuditi 5G u odnosu na ono najbolje što može ponuditi 4G? Teško je reći. No, s obzirom na desetorostruko poboljšanje u odnosu na prethodne generacije, prosječna 5G download brzina od 1 Gbps čini se realnom – s mogućnošću postizanja brzine i do 10 Gbps kako tehnologija bude sazrijevala s godinama. Takve bežične brzine prijenosa su izvan dometa čak i optičkih kabela koji se trenutačno koriste za pružanje širokopojasnog pristupa internetu i za isporuku high-definition televizije u kuću.
S obzirom na globalnu nestašicu elektromagnetskog spektra, većina mobilnih telekom tvrtki su pokupovale frekvencije gdje su god mogle. To će posebno doći do izražaja kada 5G usluge uđu u prepuni bežični svijet za pet ili više godina od danas.
