Ovrhe i blokade, s čijim teretom živi više od 300 tisuća hrvatskih građana, najčešći su razlozi zbog kojih su se građani lani obraćali Hrvatskom saboru, doznaje se u saborskoj Službi za građane. Ima i posve tehničkih pitanja o radu Sabora, poput koji su amandmani prihvaćeni, gdje se to može vidjeti, kako se zakon može mijenjati.Zahvaljujući takvim upitima, Služba je pronašla podatak da je Sabor samo od 2000. do rujna 2014. donio 2641 zakon, od kojih 742 radi usklađivanja sa zakonodavstvom EU.
Puno je građana koji nam pišu, ili zovu zbog tih problema, a nama se obraćaju kad shvate da zapravo više nemaju kome, kaže voditeljica Službe Ružica Šimunović koja dnevno komunicira s građanima, sluša ih, bilježi i pokušava rješiti njihove probleme.
Pozivi su posebno učestali nakon objave da Vlada s bankama i teleoperaterima traži model da se otpišu dugovi najugroženijim građanima.
O drami koju prolaze građani kojima prijete ovrhe i blokade govore njihovi dopisi: “Došli smo do zida i dalje ne ide…, Nemam više snage boriti se…, Bez posla sam i kad mi uzmu stan doslovno ću biti na cesti…, Mimo mog znanja donijeli su rješenje o ovrsi.., Dugove više ne možemo servisirati, izvucite nas iz dužničkog ropstva”.
Služba im, na žalost, ne može pomoći, nema ni ovlasti za to, ono što radimo je da ih upućujemo na nadležne institucije ili ih samo saslušamo, a za većinu je i to velika stvar, da ih netko sluša, kaže Šimunović.
Građani dnevno komuniciraju sa Službom, telefoni, u pravilu, zvone stalno, posebno kad se Sabor bavi ‘vrućim temama’. Mlađi pišu ‘mejlove’, stariji radije telefoniraju, više se obraćaju muškarci, nego žene.
Ovrhe, životno partnerstvo, pogrebnici
Puno reakcija, kažu u Službi, potaknulo je donošenje zakona o životnom partnerstvu. Žustrina s kojom su zastupnici polemizirali, ‘prelila’ se i na građane, brojni su osjetili potrebu uzeti telefon u ruke i reći Saboru što oni misle na temu sklapanja brakova između osoba istog spola. Uz očekivane reakcije, ‘za’ i ‘protiv’ , bilo je i sasvim konkretnih upita, primjerice, može li se i kako, partnerstvo sklopljeno u inozemstvu, priznati u Hrvatskoj.
Na ‘prvu’ teško shvatljivo, no puno bure izazvao je zakon o pogrebničkoj djelatnosti, točnije nakana da se pogrebništvo definira kao tržišna djelatnost, a prijevoz pokojnika komercijalizira. Građane je, očito, dodatno zbunilo sučeljavanje zastupnika, jer dok su jedni tvrdili da će pokojnici po novome postati roba, drugi su uzvraćali da nema razloga da pogrebničke tvrtke u vlasništvu lokalnih jedinica drže monopol, odnosno da će liberalizacija tržišta spustiti cijene pogreba i zaposliti nove pogrebnike.
Služba, kaže Šimunović, dobija brojne dopise u kojima se zrcale pojedinačne i obiteljske drame, neke duže i od desetljeća, drame što ih je ostavio rat, razvodi brakova, propale firme, izgubljena radna mjesta, neupisana djeca…
Ipak, ima i priča s lijepim završetkom.
Služba je ‘posredovala’ između zastupnika i građana, a rezultat je uređenje dugoželjenog nogostupa i sigurniji odlazak djece u školu.
