Vučenović: “Neki ravnatelji i nastavnici zataškavaju vršnjačko nasilje kako škola ne bi došla na loš glas!”

O nasilju među djecom govorimo kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, uništavanja stvari, itd. Često, tzv. bullyng, uključuje neugodne komentare o djetetu, njegovoj obitelji, rodbini, socijalnom statusu, nacionalnosti i dr., primjerice “Mama ti je debela!”, “Nemaš tatu, nemaš mamu!”, “Mama i tata su ti razvedeni!”, “Baka ti je umrla!”, “Pogledaj se kako izgledaš!”, “Retardiran si!”, ” Smrdiš!”, “Roditelji su ti Srbi”, “Ti si sirotinja”, itd.

Oblici nasilja, prema podacima dr. sc. Darija Vučenovića, predstojnika Obiteljskog centra Zadarske županije, raznoliki su, a ujedno i šokantni jer su se mnoga navedena ponašanja u vrtićima te osnovnim i srednjim školama do nedavno podrazumijevala kao “normalno” ponašanje. “Normalnim” su ih tretirale tete u vrtićima, učitelji i profesori jer kao što ih je mali, zanemariv broj educiran za rad s djecom s posebnim potrebama i invaliditetom, tako su još manje educirani za ponašanje i odnos prema traumatiziranoj djeci (a traume nisu isključivo nasilje u obitelji, već i smrt u obitelji, bolesti, obični lomovi ekstremiteta, vršnjačko nasilje u svim svojim segmentima, itd.). Naime, traumatizirana djeca se najčešće u pedagoškim i školskim ustanovama stigmatioiziraju kao “zločesta, neposlušna” djeca s poremećajem u ponašanju te su najčešće upućeni na stručne službe ovih ustanova koje zapravo samo malim dijelom mogu utjecati na rješenje ovog velikog problema koji se čini malim samo onome tko se s njime nije susreo, odnosno upoznao.

Opće poznata je činjenica, kako je vršnjačko nasilje iliti bullyng u našim vrtićima i školama u porastu i sve je grublje i nemilosrdnije prema žrtvi na koju se usmjeri. Zlostavljači dječjeg lica nisu kao što se nekad smatralo, djeca iz problematičnih obitelji, iz razvedenih brakova i sl. Danas su zlostavljači u adolescentskoj dobi vrlo često proizašli i iz dobrostojećih obitelji s roditeljima na visokim funkcijama u našem društvu. Naime, nedostatak emotivne razmjene između roditelja i djeteta mnogi nadoknađuju, odnosno iskupljuju se s vrlo visokim i neprikladnim svotama novca za određenu dob djeteta te gadgetima vrijednima nekoliko tisuća kuna, koje bi zapravo u svim odgojno-obrazovnim ustanovama trebalo zabraniti. Mnogi roditelji sami su krivi što su iskrivili ocjenjivanje vrijednosti u svojih potomaka. Naime, svi žele da njihovo dijete ide u “elitnu” školu, ima skupocjenu, markiranu garderobu, najmodernije i najskuplje mobilne uređaje, odnosno usadili su im potpuno krive vrijednosti po kojima takvi roditelji i njihova djeca, sada već mladi ljudi, ocjenjuju vrijednost i važnost nekog čovjeka, u ovom slučaju djeteta.

Iako se još uvijek premalo govori o tome, mnogoj djeci u Zadru odlazak u školske klupe postao je noćna mora te izmišljaju fizičke simptome raznih bolesti ne bi li izbjegli torturu barem na koji dan i šute. Šute i ne žale se ni roditeljima niti nastavnicima jer u svojoj dječjoj glavi smatraju kako to valjda zaslužuju i da im nitko ne može pomoći.  Dakako, bullyng utječe i na uspjeh u školi žrtve, ocjene idu sumanutom brzinom nizbrdo, dok se s druge strane i ponašanje djeteta mijenja. Dijete u svom očaju kojem ne vidi izlaza, gubi samopouzdanje, neki se pokušavaju ozlijediti, postaju nemirni, dekocentrirani, a pojedini se pokušavaju obraniti ili u slučaju “puknuća” ozlijediti osobu koja ga sustavno zlostavlja,  maltretira, izrugiva, omalovažava i isključuje iz društva. I dakako, dođemo do onoga kako se radi o “nemoguće zločestoj i neodgojenoj” djeci. Neoprostiva greška za prosvjetne djelatnike i ravnatelje vrtića i škola!

– Nasilje može biti fizičko ( udaranje, guranje, nanošenje boli, uzimanje osobnih stvari, čupanje, fizičko sputavanje, itd.), psihičko-verbalno (ruganje, ucjenjivanje, zadirkivanje, ogovaranje, omalovažavanje, nazivanje nadimcima koji se djetetu ne sviđaju, ismijavanje, prijetnja, itd.), socijalno-emocionalno (pritisak na druge da se ne druže, ogovaranje, ignoriranje, uvredljive grimase i kretnje, namjerno isključivanje i nepozivanje u društvo, itd.), seksualno (neželjeni dodiri, štipkanje, komentari, itd.), kulturalno (vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi), ekonomsko (krađa, iznuđivanje novca, itd.) te sve aktualnije nasilje preko interneta ili mobitela, tzv. cyberbullyng (slanje zlobnih, prijetećih i uvredljivih poruka ili slika, stavljanje na internet, predstavljanje pod tuđim imenom i sl.), istaknuo je Vučenović na Okruglom stolu Koordinacije za ljudska prava Zadarske županije na temu “Vršnjačko nasilje u školama.”

Za nasilje  je karakteristično to što nasilnik ima namjeru povrjeđivanja, želi nanijeti emocionalnu ili fizičku bol, očekuje da će njegovi postupci boljeti te uživa u promatranju patnje. Nasilnik je najčešće stariji, jači, popularniji i bogatiji, a nasilje u najvećem broju slučajeva nije jednokratan događaj već se kontinuirano ponavlja tijekom nekoliko godina. U ovom slučaju strah, koji je rezultat sistemskog nasilja koje se koristi da bi se zastrašilo drugog, dakle strah je krajnji cilj, a ne sredstvo.

– Nasilje djeca u nekih 40 posto prijave roditeljima, dok 30 posto prijave nastavnicima. Najmanji dio se zapravo prijavljuje policiji i nadležnim sudovima, tek oko 2,5 posto. Upoznati smo na žalost, s poraznom činjenicom kako se po nekim školama u našoj županiji nasilje među vršnjacima zataškava. Određeni ravnatelji su upozoravali svoje djelatnike, tete i nastavnike da ovakve slučajeve što manje prijavljuju policiji kako njihova ustanova, najčešće škola ne bi došla na loš glas. Djeca se za razliku od odraslih ponašaju onako kako se osjećaju. Ukoliko je to ponašanja okarakterizirano kao “negativno”, znači da dijete zbog nečeg, pa i “negativnom” pažnjom privlači pozornost te kroz svoje ponašanje  ukazuje da se nešto događa u obitelji, vrtiću, školi, dvorištu, itd.  Sve ovo još gore izgleda jer današnja djeca prema najnovijim istraživanjima provode 10 do 11 sati dnevno na internetu, provode više vremena on line nego u igri van zatvorenog prostora. Oni danas svoj socijalni život zapravo žive na internetu, a to treba mijenjati, istaknuo je Vučenović.

Smatra kako je za rješenje ovog problema jako bitna rana prevencija koja uključuje dobru komunikaciju između nastavnika, stručnih suradnika, roditelja i učenika, osmišljavanje razrednih pravila i kodeksa, svakodnevno učenje djece neagresivnom ponašanju na svim  školskim satovima,  osmišljavanje grupa i aktivnosti kojima bi se manje popularni i povučeniji učenici izvukli iz socijalne izolacije, izbjegavanje stereotipa, organiziranje tradionica socijalnih vještina, samopouzdanja, kvalitetne komunikacije i izbjekavanja konflikata i sl.

– Za zdrav razvoj djeteta vrlo su važna iskustva iz obitelji. Nedostatak pažnje i topline, svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće te nedovoljan nadzor i briga roditelja plodna su podloga za razvoj nasilničkog ponašanja djece. Svjedočenje agresivnom ponašanju obuhvaća fizičku i verbalnu agresiju roditelja prema djetetu ili među roditeljima. Vrlo je vjerojatno da će se dijete koristiti sličnim metodama i u kontaktu sa svojim vršnjacima. Osim toga, djeca koja su impulzivna, živahna, imaju višak energije, nemaju strpljenja, koja često pronalaze “brza”rješenja frustrirajućih situacija, ali i traumatizirana djeca podložnija su nasilničkom ponašanju. Okolina ih doživljava “zločestima” i može im pripisati zločesto ponašanje te se dijete počinje u skladu s tim i ponašati. Školsko okruženje je također vrlo važno za pojavu nasilnog ponašanja. Nedostatak bliskosti, osjećaja prihvaćenosti svih učenika te međusobnog poštovanja između nastavnika i učenika i obrnuto, dovode do nasilničkog ponašanja u školi. Nereagiranje nastavnika i stručnih suradnika na agresivna ponašanja učenika i loš nadzor samo olakšavaju nasilnim učenicima da budu agresivni i zastrašuju druge učenike, naglasio je Vučenović.

Na kraju, zaključio je kako sa svim osmišljenim aktivnostima u cilju prevencije treba započeti što ranije, od vrtića, prevencijskim radionicama jer je teško što popraviti kada problem postanu već formirane osobe. Osim toga, smatra i kako je neophodno dodatno educiranje teta i nastavnika jer im, kako kaže, nedostaje znanja i vještina u ovakvim problemima te sav teret pada na stručne suradnike koji, kako smo rekli, ne mogu sami rješavati ovu složenu i tešku problematiku.

Iz PU zadarske ističu kako je zajednički cilj svih institucija procesuiranje nasilja jer za nasilje nema opravdanja. Smatraju kako je nasilni modalitet bilo koje vrste društveno neprihvatljiv te su naglasili važnost zajedničkog i ujednačenog postupanja na koje su dužni policija, zdravstvo, Centri za socijalnu skrb, škole te odvjetništvo. Policijska službenica za planiranje i nadzor-za prevenciju, mr.sc. Ivana Marić istaknula je kako su upravo bullyng i cyberbullyng najčešći oblici nasilja među mladima te će se, kako je kazala, ovim temama policija intenzivno početi baviti već od slijedeće 2015. godine.