U izbor nisu ušli samo dugometražni igrani filmovi nego i dokumentarci jer su na domaćem repertoaru puno veći nositelj misli, sadržaja i doticaja sa stvarnim životom od dominantne kinokonfekcije. Uvjet za sve naslove bio je da su se našli u redovitoj kinodistribuciji (ma koliko ograničenoj).
1. “Ona”, R: Spike Jonze, G: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Scarlett Johansson
Nakon neuspjelog “susreta naslijepo” profesionalni autor ljubavnih pisama po narudžbi dolazi kući i verbalno vodi ljubav sa svojim računalom. Tip nije toliko uvrnut jer se radnja filma odvija u budućnosti kada su operacijski sustavi s “ljudskom dušom” sastavni dio kućanstava. Sistem je toliko razrađen da postoje čak stvarne osobe koje uime operacijskih sustava vode tjelesnu ljubav s njihovim ljudskim partnerima. Priča elegično svrdla po uobičajenim komplikacijama ljubavnih odnosa i ljudskoj prirodi. Ton je izrazito humanistički iako je jedan od “partnera” računalo, što istodobno širi poruku o nemjerljivoj snazi ljubavi bez obzira na formu: hoće li sutra brakovi između ljudi i strojeva jednako zgražati konzervativce i tjerati ih na referendume kao što to danas čine gej brakovi? Naglašeno melankolična tona, koji izvire iz karaktera glavnog junaka za kojeg prijateljica kaže da je “društveno prihvatljivi luđak”, Spike Jonze dirljivo i nježno oslikava problem ljudske alijenacije. Ne elaborira puno tematske rukavce; epizoda sa zamjenskom ljubavnicom, dehumaniziranim živim objektom koji provodi u djelo “ljubavnu čistoću” računala, mogla je biti i film za sebe.
No preciznim minimalističnim pristupom naraciji, likovima i vizualizaciji stvara poetični okvir raskošnog osjećaja disfunkcionalnosti od koje nas može spasiti samo povratak ljudskosti.
Svaka čast Jonzeu i zato što je (kao svojedobno Godard u “Alphavilleu”) dojam futurizma stvoren bez ijedne futurističke lokacije ili kostima.
2. “Velika ljepota”, La grande bellezza, R: Paolo Sorrentino, G: Toni Servillo, Sabrina Ferilli
“Velika ljepota” posljednji je nastavak trilogije Paola Sorrentina o licu i naličju moći utjelovljenoj u junacima koje interpretira izvrsni Toni Servillo (“Posljedice ljubavi”, 2004., “Il divo”, 2008.).
U posljednjem dijelu Sorrentinove trilogije o licu i naličju moći izvrsni Toni Servillo tumači “kralja” društvenog života, novinara i pisca jedne davnašnje knjige koja nikada nije dobila nastavak jer je njezin autor čekao da spozna smisao života, odnosno “veliku ljepotu”. Sorrentino se otvoreno naslanja na Fellinija, rad kamere gdjegdje je previše umjetan, ali je autohtoni poetski dodir neupitan.
3. “Slika koja nedostaje”, The Missing Picture / L’image manquante, dokumentarni, R: Rithy Panh
U “Slici koja nedostaje”, jednom od opravdano najrazvikanijih dokumentaraca ove i lanjske godine, redatelj Rithy Panh opisuje proživljenu priču upada Crvenih Kmera u Kambodži 1975. i pustoši koju su ostavili svojim rigidnim reformama i masovnim ubijanjem vlastitog naroda. Čini to efektnom sintezom vlastite naracije (lišene patetike i dociranja) sa scenama u kojima kombinira sjajne izražajne makete s figuricama i arhivske filmove. Gledatelja kojeg taj poetični ‘mišung’, bez većih oscilacija, jednom uvuče, i zadrži ga sat i pol trajanja, ali može biti da pristup nije za svakoga.
4. Duh četrdesetpete, The Spirit Of ‘45, dokumentarni, R. Ken Loach
Svi koji govore da je država loš gospodar i da se “država ne smije miješati u tržišne donose” trebali bi obavezno pogledati nadahnjujući dokumentarac Kena Loacha. Nakon Drugog svjetskog rata Britanci su se vratili borbi s predratnim neprijateljima: kapitalističkim izrabljivačima. Nošeni idejom pravednijeg svijeta i pobjedom na izborima, britanski su laburisti proveli nacionalizaciju najvitalnijih segmenata društva. Film pokazuje da “ima alternative” kojom je moguće dići kvalitetu života, broj radnih mjesta, socijalnu i zdravstvenu brigu, ali i da narod ima moć koju, na žalost, uporno ne iskorištava.
5. Nestala, Gone Girl, R. David Fincher, G: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris
Čudnovati zapleti nakon što muž prijavi nestanak supruge, omiljene sveameričke junakinje, tražili su savršenu preciznost u vođenju likova i atmosfere. Je li muž ubio svoju ženu? Ako nije on, tko mu smješta? Napet i neizvjestan film zasnovan je na jakim zaokretima, ali najveća mu je vrijednost u posvećenosti detaljima i oslikavaju druge strane lica ljudi, medija, brakova, veza… Affleck postojano nosi kompleksnu jednostavnost običnog karaktera, razapetog između emocija i očekivanja sredine, a Rosamund Pike prolazi kroz gotovo demonske fizičke transformacije.
6. Dobri momci iz Dallasa, Dallas Buyers Club, R: J. M. Vallée, G: Matthew McConaughey, Jared Leto
Film je snimljen prema životnoj priči teksaškog seljačine kojem je, nakon što mu je dijagnosticiran AIDS, “preostalo još mjesec dana života”, ali on je poživio još godinama zahvaljujući tome što nije koristio propisane lijekove nego mješavine vitamina i drugih sredstava ilegalnih u SAD-u. Svijest o “trovanju” oboljelih propisanim lijekovima pretvorila ga je u filantropa i aktivista koji tražeći rupe u zakonu pomaže oboljelima. McConaughey daje izvrsnu fizičku sliku glavnog junaka, djelujući kao da i sam ima AIDS, a autentičnost i izostanak bilo kakvog lažnog sentimenta daju filmu gotovo dokumentarni štih.
7. 20.000 dana na zemlji, 20.000 Days On Earth R: Iain Forsyth, Jane Pollard G: Nick Cave, Warren Ellis, Kyle Minogue
Neobična smjesa dokumentarca i naštimanih scena prikazuje Nicka Cavea tijekom jednog (očito nimalo običnog) dana u životu – navodno dvadesettisućitog. Tijekom njega Cave razgovara sa psihijatrom, ima probu s bendom… Nije to nikakav ulaz u Caveovu intimu niti s njim postoji šansa za zbližavanje: Cave je suzdržana, naoko i hladna osoba i takav ostaje do kraja filma. No jasniji je proces Caveova današnjeg rada, gotovo apotekarski odmjerenog. Film je nemalo pretenciozan, no zanimljiv je put u mistiku jednog od najvećih i (darkerski) najstrasnijih glazbenika današnjice.
8. Tajni život Waltera Mittyja, The Secret Life Of Walter Mitty, R: Ben Stiller, G: Ben Stiller, Kristen Wiig, Sean Penn
Foršpan je bio intrigantan, ali je otkrio previše: glavni junak bježi iz dosadne svakodnevice u fantastične akcijske snove, a pompozni soundtrack naglašava njegovo emocionalno i fizičko buđenje dok traži pustolovnog fotografa da bi pronašao naslovnicu posljednjeg broja magazina Life. Nakon toga, filmu je preostalo samo da ne razočara popunjavanjem razmaka između tih scena. Ben Stiller kao redatelj postigao je finu mjeru fantastike koja podcrtava dobrohotnost priče, a istodobno se odmiče od hollywoodske shematiziranosti. Ništa posebno mudro, ali ugodno i vrijedno pažnje.
9. U glavni Llewyna Davisa, Inside Llewyn Davis, R: Ethan Coen, Joel Coen, G: Oscar Isaac, Carey Mulligan, John Goodman
Braća Coen pokazala su još jednom izvanredan osjećaj za tankoćutnost. U priči o folk pjevaču u njujorškom Greenwich Villageu 1961. godine suptilno miješaju nostalgiju, mračni humor i dramu, dajući filmu čudesno originalnu atmosferu. Glavni je junak pjevač koji nakon smrti partnera iz dueta mora nastaviti solo, ali ga okolnosti tjeraju sve dublje u očaj i ciničan odnos prema cijeloj sceni, pa i vlastitom životu. Dodatna vrijednost filma odličan je soundtrack koji uključuje i Boba Dylana čije katapultiranje iz Greenwich Villagea ovaj film diskretno pokazuje u svojoj završnici.
10. Sickfuckpeople, Sickfuckpeople, dokumentarni, R: Jurij Rečinski
Tema lanjskog dobitnika Srca Sarajeva za najbolji dokumentarac o nekadašnjoj djeci ovisnicima u postkomunističkoj Ukrajini koja pokušavaju započeti suvisao život može zvučati klišeizirano, ali u obradi Jurija Rečinskog djeluje dosad neviđeno. Priča je vizualno usporeni labavi triptih: u prvom dijelu upoznajemo grupu djece koja žive u podrumima, drogiraju se i kradu bogu dane, a segmenti “Majka” i “Ljubav”, koji označavaju sve samo ne stvarna značenja tih pojmova, prikazuju mladića koji traži majku i trudnu djevojku kojoj liječnici zbog stanja u kojem se nalazi predlažu abortus.
