U sklopu još jednog Coolturkafe-a koji se svakog četvrtka održava u Caffe baru Forum gostovao je poznati hrvatski pisac, novinar i prof. povijesti Hrvoje Ivančić, koji je u Forumu promovirao svoj putopisni roman “Samsara-Put na istok.” Priča romana, kako ističe sam njegov autor prati lik, simbolično nazvanog Slavenom, koji se upušta u avanturu života i kreće putem istoka.
– To je knjiga ceste i priča o samospoznaji. Čak bih rekao da je to knjiga o samoći, istaknuo je Ivančić.
Glavna inspiracija za ovaj roman bila je dakako daleka Indija. Naslov “Samsara” po indijskom, odnosno hinduističkom, budističkom i još nekim vjerovanjima označava konstantno vraćanje u fizičkom tijelu, ponovno rađanje, reinkarnaciju. No, u ovom slučaju ne označava samo taj aspekt rađanja u drugom životu. Glavni lik Slaven, ostavlja svoj dobro znani situirani građanski život iza sebe i kreće na put zbog traženja slave i divljenja jednog dijela okoline. On je jedan čovjek koji radi u školi i nije napravio ništa po čemu bi ga ljudi pamtili te osjeća pritisak zbog toga. Na polovici puta shvaća da gubi doticaj sa svojim prijašnjim životom. Dakle, Samsara se tiče upravo tih nekoliko života koje čovjek može proživjeti u svom sadašnjem životu. Ivančić smatra da svi mi prođemo nekoliko života u svom životnom vijeku dok su samo sjećanja ono što nas veže. Slaven u knjizi potpuno gubi ta sjećanja i na tom putu postaje netko sasvim drugi. To je zapravo priča o čovjekovom iskonu, otkrivanju onoga što je čovjek nakon što odbaci sve ono naučeno od društva, civilizacije, religije, škole i sl. To je, kako kaže Ivančić, razotkrivanje i odbacivanje svih tih naslaga koje nosimo na sebi.
– Samsara je putopisni roman, pisana više u formi romana nego putopisa na temelju mog šestomjesečnog kopnenog puta u Indiju. Međutim, likovi u priči su promijenjeni iz razloga koji se vide kada se pročita knjiga. To je priča o putovanju u Indiju te govori o napuštanju i odbacivanju starog načina života, svega naučenog u našoj vlastitoj kulturi i eventualno prihvaćanju nečeg novog ili ne prihvaćanju ničega. Dakle, o spoznaji ničega, odnosno temeljnog našeg bića, kakvi smo mi tek kada se rodimo prije utjecaja svih nametnutih društvenih, odnosno kulturnih normi, kaže Ivančić.
Kada je čovjek na putu sam, kada više nema nekoga s kim bi podijelio neke stvari ili trenutke, onda čovjek počinje gubiti dodir sa sobom, osjeća strah i čežnju za svojim životom. Tada se u glavi vrte svakakvi događaji iz dotadašnjeg života, sve se trezvenije gleda, i tek nakon toga kada se pobijedi strah od samoće doživi se duhovna transformacija koja dovodi do toga da se osjećate zrelije i jače. Samsara je zapravo priča o samoći i ništavilu, kada se pređu svi kulturološki nameti i kada se oni skinu sa sebe, pitamo se što na kraju ostane od tog čovjeka. Biti čovjek je naučena stvar, kaže Ivančić. Tada dolazimo do toga, kakvi smo bili te sekunde kada smo se rodili, dolazimo do apsolutne ništavosti, čovjeka koji je bijel i tako prolazi kroz prostor i vrijeme. To je zapravo nekakva unutarnja mapa cijele knjige prema riječima autora, koji ističe kako mu je umjesto samog putopisa uvijek bilo bitnije prenijeti taj unutrašnji osjećaj, odnosno duhovni aspekt koji se odvija na takvom putu.
– Biti putnik i pisac, nije nešto profitabilno, ali je ispunjavajuće. Pretpostavlja se da onda radite ono što volite ukoliko to ne radite zbog profita. Biti putnik i pisac je životni stil, način života, a ja tako živim već deset godina i sve podređujem tom cilju. Za sada ne razmišljam o tome da to mijenjam, ali ukoliko životni uvjeti narede ili se dogodi nešto da bi morao stati onda ću stati, neću zbog toga plakati, ali za sada je to tako, zaključio je Ivančić od kojeg zasigurno možemo očekivati još brojna nadahnuta ostvarenja poput “Samsare”.