Zadarski su barkajoli već oko 800 godina zaštitni znak grada. U malim čamcima na vesla po svim vremenskim uvjetima prevoze putnike od Đige, lukobrana sa svjetionikom, do Poluotoka i tako već generacijama Zadrana skraćuju put na posao ili u središte grada. Mnogi putnici svoj cijeli radni vijek koriste usluge barkajola. Zadar od 14. stoljeća gaji tradiciju barkajola, građana kojima je zadarska komuna u srednjem vijeku davala pravo da za određenu naknadu svojim barkama prevoze ljude ili teret u gradskoj luci. Barkajoli i dan danas štede sve dragocjenije vrijeme svojim putnicima, pa tako i nama koji smo se posljednji put barkom vozili dok smo kao djeca roditelje držali za ruku.
I osjećaj je fantastičan. Uspomene naviru. Barkajoli zapravo stoljećima čuvaju tajnu Zadra kojeg se uvijek iznova sjete oni koje put nanese do Đige. Što može dati veći osjećaj slobode od barke i mora? Što može pružiti veći osjećaj nirvane od neposrednog, pa makar i kratkotrajnog, doticaja s prirodom? Iako, posljednjih godina, njihove usluge najviše koriste naši sugrađani starije dobi koji su još vični điru do grada bez opterećenja automobilom oni su postojani i svakodnevno prkose vjetru, kiši, hladnoći, Suncu i vrućini. Zimi preživljavaju, ljeti pokušavaju priskrbiti sredstva za život i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, stoljeća u stoljeće. Ova tradicija se upravo stoljećima prenosi s koljena na koljeno u nekoliko obitelji, a uspjela se održati unatoč svim izazovima modernog vremena. Za Zadrane su potreba, za turiste atrakcija i svakodnevno plijene pozornost. Definitivno su nezaobilazna stanica svih zadarskih gostiju.
Ovu turističku atrakciju, kako smo već primijetili, zapravo najmanje koristi domicilno stanovništvo. Užurbani ritam života učinio je da zaboravimo sitnice koje život u našem gradu čine zanimljivijim i potpunijim. Zaboravljamo na njegovu ljepotu, na bogatstvo nadomak ruke. Na bogatstvo u kojemu živimo. Za pet kuna, osim “prečaca” do grada sigurno ćete dobiti i kakvu domaću priču naših barkajola, ako ne o moru samom, ono bar o ribi ili mladima za koje nema budućnosti u “ovom raju na zemlji”, u svakom slučaju nešto domaće gdje se osjećate domaći, svoji na svome. Nesputani, slobodni i barem nakratko opušteni.
Kaže nam barba u barci da slikamo “mrtvo more”, iako nam baš nije bilo previše jasno kakvo je to more. More kao more, rekli bismo mi nešto mlađi. No, valjda oni znaju što govore. Kažu, neće biti ni ribe jer nije vrijeme od riba. Čujemo da je “mrtvo more” naziv za slobodne valove koji su znak polaganog približavanja juga, koje uzrokuje bitno gibanje morskih valova. Upravo takvo mrtvo more mogli su primijetiti rijetki koji su se danas usudili otisnuti do grada barkom s Đige. Tako su nam rekli, pa ne zamjerite ako slika ne prati riječi. Možda smo mi krivo slikali. Oni su ipak tu puno duže od nas i vjerojatno će biti kada nas jednom više ne bude. I tada će se pričati iste priče, i tada će se iznova otkrivati naš krasni Zadar. Jer naš grad ne čine ove opasane zidine, naš grad smo svi mi. Svi koji na svoj način ostavljaju dio svoje priče u njegovoj povijesti. A zadarski barkajoli će je kao i uvijek i dalje prenositi.
