Industrija video igrica u cijelom svijetu vrlo je jaka, a shodno tome i njen utjecaj na društvo vidljiv je iz zarade koju “okreću“ tvrtke koje proizvode igrice. Samo u 2012. godini prihod od video igrica je iznosio 25 milijardi dolara što je višestruko više od zarade svih hollywoodskih producentskih filmskih kuća. Troškovi izrade jedne igrice znaju doći i do 500 milijuna dolara. Koliko je taj posao unosan svjedoče i podaci da se svi troškovi izrade jedne igrice, dakle nevjerojatnih 500 milijuna dolara, pokriju već prvim danom prodaje. Tim više, jako je važno “osloboditi“ video igrice od stereotipa s obzirom koliki je njihov utjecaj na ljude i koliko štete, koliko mogu biti pogubne u produbljivanju rodne i rasne diskriminacije, homofobije, jačanju svih vrsta opasnih stereotipa.
U kojoj su mjeri video igrice pune rodnih, rasnih i svih ostalih stereotipa, koji su uzroci tome i na koji način dignuti razinu etičnosti gamerske industrije u sklopu svog istraživanja “Igramo li se (sa) stereotipima“ nastojao je odgovoriti viši asistent Odjela za socijologiju Zadarskog sveučilišta dr. sc. Krešimir Krolo. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “True or false“ te predstavljeno u prepunoj Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar.
-Stereotip je fiksna, nefleksibilna karakterizacija određene grupe ljudi. Postoje bezopasni stereotipi, iritantni, no i itekako štetni stereotipi. Primjer bezopasnog stereotipa bi bio “svi Dalmatinci jedu pršut“ ili “Dalmatinci su lijeni“, u iritantan stereotip bi mogli, primjerice, staviti set moralnih karakteristika koji se najčešće podrazumjevaju na televiziji kada su Dalmatinke u pitanju, a koje redovito bivaju okarakterizirane kao žene laganijeg morala, spremne na sve ne bi li došle do svog cilja. Štetni stereotipi su svakako “svi su Škoti škrti“, “svi su otočani škrti“, dok su oni najopasniji stereotipi koji vode k marginalizaciji i diskriminizaciji određenih skupina ljudi poput “svi su Muslimani teroristi“. Upravo video igrice pršte od stereotipa. Još od samih početaka ova je industrija krajnje stereotipno krenula s prikazom rodova, dodjeljujući ženi tek dekorativnu ulogu u igricama. Muškarac je borac, ratnik, a žena je ta koja traži pomoć, koja pasivno čeka spas. Razvojem video igrica ženska se pozicija nije uglavnom ništa promijenila, žene su dobile ulogu seksualnih objekata, najčešće polugole, tamo negdje u pozadini, ili u plesu oko štange, ili kao nagrada ratniku (muškarcu) za uspjeh u igri. Žena je u video igricama, da napravim jednu usporedbu, muški “privjesak“, kako je to otpjevala “žena, majka i kraljica“, opisno je to obrazložio Krolo.
Ukazao je kako stereotipe nalazimo i u rasnoj pripadnosti gdje se opet dakako karakteriziraju određene skupine ljudi.
– Ako pogledate profil glavnih junaka, pozitivaca u video igricama, lako možete zaključiti da su to bijelci, dok su s “druge strane“, etničke manjine, da su crnci, primjerice, prikazani agresivno, da psuju, da hodaju naokolo s bijesnim psima, oružjem, da su već kroz imena likova u video igricama postavljene stereotipne odrednice pa se bijelci u jednoj popularnoj igri udružuju u alijansu, naspram svojih ruralnih, tamnoputih protivnika koji su pripadnici horde. No, kako je dodao, postoje rijetki, i pozitivni primjeri poput igrice “Mass effect“ koja ne stereotipizira svoje likove pa su žene “normalnih“ proporcija, dakle bez naglašene seksualizacije, odjevene kao i muški likovi, da su aktivno uključene u igru, ne samo kao pasivni promatrači ili “nagrada“ muškim likovima, kazao je Krolo.
Naravno, te igre koje ne stereotipiziraju likove imaju daleko manju prodaju, što nas dovodi do sljedećeg zaključka: tko su najbrojniji konzumenti igara i tko su proizvođači. A upravo te dvije činjenice objašnjavaju razloge stereotipizacije video igrica. Proizvođači, dizajneri i vlasnici tvrtki koje proizvode video igrice su uglavnom muškarci, bijelci i heteroseksualci pa su video igrice odraz njihovog poimanja svijeta. Istraživanja pokazuju da je taj obrazac (muškarac, bijelac, heteroseksualac) prisutan kod čak 76 posto igrača pa su video igrice dizajnirane da zadovolje potrebe te populacije. Naravno, nisu svi muškarci, bijelci i heteroseksualci isti, no vidljivo je da većina upravo tako rezonira, što onda rezultira i video igricama kakve danas imamo na tržištu. Situacija se nešto popravila u zadnjih desetak godina, no ovi su trendovi i dalje dominantni.
– Adekvatna rješenja zahtijevaju uključenje što više žena u programiranje video igrica, rad na osvješćivanju ljudi, razvijanje kritičke medijske pismenosti jer problem stereotipa nije samo problem video igrica, to je jedan širi problem koji je posebice snažno prisutan kao dio komunikacijskog obrasca na internetu koji je pun seksizma, šovinizma i homofobije. Uzmimo za primjer najčešće uzrečice koje se koriste ako želite nekoga uvrijediti, reći ćete mu “crnčugo i pederčino“, naglasio je Krolo.
Opće poznata činjenica je kako je zapravo jako mali broj žena zainteresiran za programerske poslove. Krolo je istaknuo kako takva situacija nije posljedica nezainterisiranosti žena po svojoj prirodi za te poslove, već da je to posljedica njihovog odgoja.
– Žene se od malih nogu upućuju da pomažu ljudima oko sebe, kuhaju, pospremaju pa nije čudno da kada stasaju najveći dio njih kaže: “ja bih voljela biti učiteljica, medicinska sestra, liječnica…“. Djevojčice, kao i muškarce treba odmalena puštati da slobodno izražavaju svoje indentitete, da se bave stvarima koje ih zanimaju, bez stereotipizacije ženskih i muških uloga, poticati ih, ako žele, da se bave programiranjem pa će kada odrastu odnos “snaga“, da se zadržimo samo u ovom području, biti kudikamo drugačiji, neće nedostajati ženskih programera, a to će onda rezultirati i jednim potpuno drugačijim svijetom video igrica, zaključio je rezultate svog istraživanja dr.sc. Krolo.
