Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u Maloj vijećnici Zadarske županije nakon godinu dana održan je još jedan Okrugli stol Povjerenstva za ravnopravnost spolova Zadarske županije u kojemu su predstavnici svih nadležnih institucija vezanih uz ovu problematiku razmijenili iskustva i razgovarali o unaprjeđivanju zaštite zlostavljanih članova obitelji.
– Godine 1999. policija je prvi put mogla ući u tuđi dom i intervenirati, privesti nasilnika i procesuirati slučaj Prekršajnom sudu. Tek 2003. godine donesen je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. U njemu se definira što je obitelj, članovi obitelji. Tada se prvi puta donose i zaštitne mjere. Izmjenom zakona 2009. godine uz sve ostale vrste nasilja uvedeno je i ekonomsko nasilje. Tada je zabranjeno i fizičko kažnjavanje djece kao dio odgojnih mjera. Regulativa je svake godine sve bolja. Teško je donijeti zaključak da li je smanjeno nasilje u obitelji, no manje je nego protekle godine. Rekla bih da je kritična populacija osvještena da se nasilnik prijavi jer je to ponašanje kažnjivo, pa se ne upuštaju više olako u zlostavljanje člana obitelji. Puno toga ovisi o policiji, Centru za socijalnu skrb, odnosno svim ustanovama kojimaa je posao raditi i na usavršavanju svojih zaposlenika te rad na zadobivanju povjerenja žrtve. U odnosu na prošlu godinu ove godine je 14,2 posto manji broj počinitelja nasilja u obitelji od čega je 81 posto počinitelja muškarac, a ostatak su žene. Za prekršaj nasilja u obitelji prijavljeno je 558 osoba. Kazneni zakon dodatno propisuje zaštitu članova obitelji od obiteljskog nasilja. Imamo dobru zakonsku osnovu, radi se puno na edukaciji i obuci kadra, pa tako imamo 51-og šefa dežurstava, odnosno osobe u policijskim postajama koje su prvi kontakt kada osoba prijavi nasilje. Oni su prošli specijaliziranu obuku vezanu uz nasilje u obitelji, naučili su kako reagirati i što treba napraviti kako bi se žrtva mogla zaštiti, počevši od same dojave pa do prikupljaanja više informaccija ne bi li se pomoglo toj osobi, te da službenici koji idu na intervenciju znaju što ih može očekivati, istaknula je Ljiljana Gašperov-Dujmović, predstavnica MUP-a, policijski službenik za maloljetničku delinkvenciju PU zadarske.
Nasilje se događa u svim društvenim slojevima. Statistike pokazuju kako je svaka treća žena u Hrvatskoj bila ili jest izložena nekoj vrsti nasilja, bilo fizičkom, psihičkom, seksualnom, ekonomskom itd. Svakih 15 minuta se događa neka vrsta obiteljskog nasilja. U proteklih deset-ak godina u RH ubijeno je 300 žena, u prošloj godini 11, a samo u prvih šest mjeseci ove godine ubijene su tri žene. Radi se o poražavajućim brojkama te bi cilj odgovornih institucija trebao biti konstantno stručno usavršavanje kadra, rad na donošenju zakonskih propisa koji bi drastičnije regulirali ovu problematiku, rad sa zlostavljačem i žrtvom, pružanje pomoći žrtvi i upoznavanje sa svim njenim zakonskim pravima i mogućnostima djelovanja u odnosu na zlostavljača, itd. U Zadarskoj županiji nekom vidu zlostavljanja izložena je svaka peta žena.
Obiteljsko nasilje obilježeno je nastojanjem jednog člana obitelji da uporabom sile, zastrašivanja ili manipulacije uspostavi i održava kontrolu nad drugim članovima obitelji. Uzroci ovakvog ponašanja su višestruki i složeni, te stoga traže i slojevit, ali usredotočen odgovor različitih segmenata društva. Nasilje u obitelji ima visoku cijenu koju plaćaju žrtve nasilja, najčešće žene i djeca, počinitelji nasilja i čitavo društvo. Jedan od najisplativijih pristupa je učinkovita prevencija nastanka nasilja u obitelji. U tom pogledu su vrlo važne javne kampanje, osvještavanje opće javnosti o neprihvatljivosti nasilja kao načina rješavanja bilo kojeg problema u obitelji te programi izobrazbe različitih ciljanih grupa u društvu. U Republici Hrvatskoj postoje resursi za učinkovitu društvenu reakciju u slučaju obiteljskog nasilja, dobar zakonski okvir za represivno djelovanje spram počinitelja nasilja, kao i resursi za pružanje zaštite, pomoći i osnaživanje žrtava te tretman počinitelja nasilja u obitelji. Uz to postoji i jasno iskazana politička volja da se obiteljsko nasilje kontinuirano suzbija.
No, na žalost, svjedoci smo, iako su napravljeni određeni pomaci u odnosu na prošlo desetljeće, kako pri izlasku na intervenciju policijski službenici mahom ne znaju postupke u slučaju nasilja u obitelji, ili ih obavljaju polovično, da ne kažemo traljavo, često znaju biti i netaktični prema žrtvama, dok s druge strane Centar za socijalnu skrb vrlo često reagira kasno, odnosno kada su posljedice od zlostavljanja ostavile toliko traga na žrtvu, ali i cijelu obitelj da je za bilo kakav pozitivan pomak prekasno, kako za žrtvu tako i za djecu ukoliko ih u obitelji ima. Na nadzor se u pojedinim slučajevima čeka po godinu dana, a pitanje je koliko je i onda adekvatno obavljenn i s kakvim uspjehom. Zlostavljač vrlo često ne bude sankcioniran ili tako mizerno sankcioniran da se lako odluči na recidiv, što je posve razumljivo jer zlostavljači trebaju poseban psiho socijalni tretman, na koji ih, prema riječima pojedinih žrtava, nitko ne prisiljava, ni policija, niti Centar za socijalnu skrb. Stoga dođemo do bizarnih situacija da se “iznevjerene” žrtve počnu sagledati kao zlostavljači, dok istinski zlostavljači u očima institucija dobiju status “žrtve”. Cijeli sustav funkcioniranja odgovornih institucija i raznoraznih udruga u RH je još uvijek apsurdan i daleko od onoga što se priča na jednogodišnjim radnim sastancima na kojima se prebacuju odgovornosti s jednih na druge. No, istina je da su odgovorni i za nerad i pasivnost krivi svi od reda. Čin zlostavljanja nije hobi kojim će se baviti dobrostojeće gospođe i gospoda jer “dobro je činiti dobro”, on je posao stručnjaka, ali onih kojima je uistinu stalo do rješavanja problema, a ne odrađivanja osmosatnog radnog vremena i primanja fiksne sigurne plaće.
Predstavnici policije i nevladinih organizacija ističu da vrlo mali broj žena odluči prijaviti nasilnika. Pojedina istraživanja pokazuju kako žene trpe nasilje i po 10 do 15 godina prije nego što konačno odluče potražiti pomoć. Svjetska statistika svjedoči kako su u više od 70 posto slučajeva ubojstava žena u svijetu izvršioci bili njihovi bračni partneri, bivši partneri ili izvanbračni partneri.
Godine 2011. donesena je Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. godine kojom se posebna pažnja obraća na prevenciju nasilja, odnosno strateški ciljanu grupu djelovanja, djecu iz neskladnih obitelji.
– Jedna od strateški važnih ciljnih grupa za preventivno djelovanje su djeca, a posebice mladi koji stječu prva iskustva u vezama, kada se uspostavljaju prvi obrasci partnerskih odnosa, pa i nasilnih odnosa. Stoga je od strateške važnosti doprijeti do ove populacije koja će u daleko najvećem postotku u narednom razdoblju osnovati obitelji. Korištenjem različitih društvenih institucija može se doprijeti do velikog broja pripadnika ove populacije prije nego usvoje nasilni obrazac rješavanja sukoba u partnerskoj vezi i kasnije u obitelji. Zbog toga je potrebno razviti i sustavno provoditi preventivne programe namijenjene djeci i mladima. Izloženost, odnosno svjedočenje nasilju u obitelji, u najvećem broju slučajeva usmjereno prema majci, ostavlja posljedice na psihosocijalni razvoj i mentalno zdravlje djece, a za velik broj djece predstavlja i traumatsko iskustvo. Intenzitet teškoća, koje djeca izložena nasilju, odnosno svjedoci nasilja, doživljavaju ovisi o nizu činitelja, uključujući težinu i trajanje nasilja kojem su svjedočili te kvalitetu podrške koju su dobili u nošenju s doživljenim stresom i traumom. Učenje vrijednosti i ponašanja u bliskim vezama po roditeljskom modelu te izostanak stručne pomoći djeci traumatiziranoj nasiljem kojem su svjedočila, neki su od razloga zbog kojih je skupina djece koja su bila izložena nasilju pod povećanim rizikom za međugeneracijski prijenos nasilja u obitelji, bilo kao počinitelji nasilja, što je češće kod dječaka, ili kao žrtve nasilja, što je češće kod djevojčica. Stoga djeca koja odrastaju uz nasilje i mlade osobe s iskustvom svjedočenja nasilju u obitelji predstavljaju skupinu pod povećanim rizikom za uključenost u nasilje u obitelji odnosno skupinu na koju je potrebno usmjeriti mjere ciljane prevencije, istaknula je Gašperov-Dujmović.
Istaknula je i kako je poredak odgovornosti institucija u slučaju nasilja nad ženama prvo na Centru za socijalnu skrb, zatim na pravosuđu te tek na trećem mjestu, policijskim službenicima. Dakako, ovo mišljenje nije naišlo na odobrenje djelatnica Centra koje su istaknule opće poznatu izjavu “da, za sve je uvijek kriv Centar”.
– Odgovarajuće postupanje stručnjaka koji se u svom radu susreću sa žrtvama obiteljskog nasilja uvjetovano je razumijevanjem problema i prepoznavanjem različitih oblika obiteljskog nasilja te dobrim poznavanjem prava i potreba žrtava. Izobrazba djelatnika državnih tijela, ustanova i organizacija civilnog društva posebno je važna poradi kvalitetnijeg pristupa žrtvama nasilja u obitelji i rada s njima. U tom cilju potrebno je kontinuirano provoditi programe izobrazbe radi podizanja razine stručnosti djelatnika i stvaranja odgovarajućih uvjeta za zaštitu i promicanje prava žrtava. Dosadašnja izvješća nadležnih državnih tijela ukazuju na činjenicu da je provedeno niz pojedinačnih predavanja i radionica o nasilju u obitelji. Međutim, ukazuje se na potrebu provođenja sustavne izobrazbe znatnog broja djelatnika koja je nužna za postizanje sistemske promjene u suzbijanju nasilja, istaknula je Gašperov-Dujmović.
U 2009. i 2010. godini osposobljeno je 90 stručnjaka iz čitave Hrvatske za provođenje psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji. Izobrazba policijskih službenika koji postupaju u slučajevima nasilja u obitelji kontinuirano se provodi kroz specijalističke tečajeve, seminare, studijska putovanja, sudjelovanja na konferencijama, nadzorno-usmjerivačku djelatnost i koordinaciju postupanja policijskih službenika koji pružaju intervencije povodom obiteljskog nasilja od strane policijskih službenika educiranih za postupanja u slučajevima obiteljskog nasilja te niz drugih seminara organiziranih od strane međunarodnih organizacija i drugih državnih tijela u Republici Hrvatskoj i inozemstvu. U Zadarskoj županiji 11 policijskih službenika provodi obuku kroz dopunsko stručno usavršavanje.
Zajedničko djelovanje i učinkovita koordinacija aktivnosti različitih sustava uključenih u rješavanje problema obiteljskog nasilja nužan su preduvjet za učinkovit društveni odgovor na obiteljsko nasilje. Potrebno je stoga suradnjom svih nadležnih državnih tijela organizirati kontinuirano usavršavanje djelatnika zdravstva, socijalne skrbi, policije, državnog odvjetništva, pravosudnih tijela, osoba koje rade u službama/organizacijama za pružanje podrške žrtvama nasilja u obitelji, volontera kao i drugih stručnih osoba koje svakodnevno dolaze u kontakt sa žrtvama, s posebnim naglaskom na koordinaciju aktivnosti i unapređivanje međuresorne suradnje. Procjenjuje se da je potrebno svake godine osposobiti: oko 500 djelatnika u sustavu obrazovanja, oko 200 djelatnika policije (uključujući srednji i viši rukovodni segment), oko 200 djelatnika sustava socijalne skrbi, 150 liječnika i medicinskih sestara, oko 100 sudaca i državnih odvjetnika te 50 stručnjaka za rad sa žrtvama nasilja u obitelji. To znači da bi tijekom trajanja nove Nacionalne strategije godišnje trebalo osposobljavati oko 1.200 stručnjaka različitih profila.
