Diljem zemlje niču sitni znaci otpora prema Hrvatskom nogometnom savezu; gotovo da ne postoji mjesto iole pristojne veličine u kojem netko nije barem izvjesio transparent na nadvožnjak, rasvjetni stup ili ploču s natpisom na ulazu u naselje. Potaknut odbijanjem Hajduka da odigra derbi protiv Dinama, širi se narodni bunt usmjeren prema vladarima hrvatskog nogometa, a sve će kulminirati velikim prosvjednim skupom na splitskoj rivi.
Kako smo do toga došli i koji je, zapravo, ulog?
Prije nekoliko dana HNS je novinarima poslao dokument na 27 stranica kojim daje svoje viđenje stanja u domaćem nogometu, u medijima, pa čak i u državi. Ta prezentacija lijepo izgleda i na jednom mjestu okuplja više važnih činjenica koje treba imati na umu. Primjerice, trenutačno nijedna zemlja s manjim brojem stanovnika od Hrvatske nema ligu koja je po koeficijentu uspješnosti ispred naše na UEFA-inoj listi. Samo tri zemlje s manjim dohotkom po glavi stanovnika (Rumunjska sa 20 milijuna stanovnika, Turska sa 75 milijuna i Ukrajina sa 46) su ispred Hrvatske po istom tom rejtingu. Dvije godine zaredom imamo dva predstavnika u grupnoj fazi Europske lige.
Reprezentacija se od samostalnosti plasirala na osam od deset velikih natjecanja (svjetskih i europskih prvenstava), odlično je startala u kvalifikacijama za Euro 2016. i bez poraza drži prvo mjesto u skupini, nakon što je odradila dva najteža gostovanja (u Bugarskoj i u Italiji). Hrvatska je i jedina zemlja koja je prošle godine imala selekcije na oba Svjetska prvenstva mlađih kategorija, FIFA U17 i U20.
Druga strana medalje
Tako pobrojeni fakti izgledaju doista impresivno, ali postoji i druga strana medalje koju HNS ne spominje. Glasnogovornik saveza Tomislav Pacak kaže da je dokument “poziv na zajedničko djelovanje u korist hrvatskog nogometa” i moli da ga ne shvate kao kritiku medijima ili skrivanje pred problemima. “Kao što je g. Vrbanović istaknuo, HNS ne skriva oči pred problemima, dapače”, tvrdi Pacak.
HNS radi upravo to. Na konferenciji za medije u utorak izvršni predsjednik Damir Vrbanović nekoliko je puta priznao da postoje problemi i sa strane HNS-a, ali da ono što je Hajduk napravio “nije način” da se oni rješavaju. Međutim, nije spomenuo na koje probleme konkretno misli.
Dokazana korupcija u sudačkoj organizaciji? Presude za namještanje utakmica? Nedosljednost i dvostruki kriteriji u primjeni propisa? Manipuliranje prvoligaškim licencama i dopuštanje da u istom, najvišem rangu natjecanja igra Lokomotiva – klub bez vlastitog stadiona, stabilnih izvora prihoda koji mogu pokriti rashode, navijača, a zapravo ni igrača (jer veliku većinu momčadi čine igrači na posudbi ili preregistrirani iz Dinama), dok je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja dala mišljenje prema kojem su Dinamo i Lokomotiva isti pravni subjekt? Fizički napad člana HNS-ova Izvršnog odbora na Hajdukova predsjednika? Cijela hrpetina u najmanju ruku neprimjerenih javnih nastupa prvog dopredsjednika saveza, njegovo samovoljno ukidanje propisa (vaučeri) i uzurpacija vlasti u Dinamu? Činjenica da se predsjednik saveza, Davor “Brend” Šuker, ne oglašava usred nezapamćene krize, čak i ne prisustvuje sjednicama i umjesto toga luta svijetom?
Dociranje medijima
Dokument nazvan “Mitovi i činjenice: situacija u hrvatskom nogometu” ništa od toga ne spominje, ne pokušava opovrgnuti, opravdati ili barem zamaskirati. Nakon što više od 20 stranica potroši na dociranje medijima koji stvaraju negativnu atmosferu, prelazi na polemiziranje s izjavama hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i potpredsjednika Vlade Branka Grčića, da bi na kraju priznao da ima i toga što HNS ne može. A to je: “iskorijeniti huliganizam i protupravno ponašanje na stadionima; sagraditi moderne stadione; pokrenuti gospodarstvo i tako olakšati posao klubovima; stvoriti zdravu, pozitivnu i atmosferu konstruktivne kritike u medijima i javnosti”… Jesu li to “problemi” o kojima je Vrbanović govorio i od kojih “ne bježi”? Ma zar zaista ne postoji ništa što može učiniti da bi, primjerice, pokrenuo gospodarstvo?
Ipak, vjerojatno važniji od konkretnih čelnika cijeli je sustav. Svaki županijski nogometni savez ima svog lokalnog šerifa koji sudjeluje u izboru predsjednika i Izvršnog odbora, a svoju moć duguje lojalnosti vodstvu. Nije to ništa čudno jer na sličan način funkcionira i FIFA, krovna nogometna organizacija koja okuplja sve nacionalne saveze. No, HNS je malo drukčiji po tome što u njemu danas više nema nikakve opozicije, što potvrđuje i spomenuti “podnesak” za novinare.
Pobijajući “mit” da hrvatskim nogometom vlada jedan čovjek, navodi se da je Šuker jednoglasno izabran za predsjednika, kao i: “Odluke Izvršnog odbora donose se većinom glasova, a najčešće jednoglasno kao pokazatelj zajedništva i složnosti nogometne organizacije”. Usput rečeno, 11 od 17 članova tog odbora članovi su jedne stranke – HDZ-a.
U travnju ove godine ukinuta je Zajednica prvoligaša, i to tako da je pet od 10 klubova 1. HNL-a (Dinamo, Lokomotiva, Rijeka, Istra i Osijek) odbilo sudjelovati u njezinu daljnjem radu. Time je HNS preuzeo kontrolu i nad ligom i instalirao svoje povjerenike. HNS danas ima apsolutnu vlast nad svim nogometom u zemlji – a ipak, kao što mnogi komentari i prosvjedi potvrđuju, velik broj ljudi smatra da je savez ujedno najveći problem.
Kako je do toga došlo i zašto se Hajduk osjeća najugroženijim? Jednog dana, možda i uskoro, doznat ćemo genezu uspona današnjih čelnika saveza. Svakako su im pomogle niske razine nogometne i medijske kulture u Hrvata, ali važno je stvari smjestiti u širi kontekst.
Odvijale su se usred debelo zakasnjele i usporene tranzicije iz starog, iz socijalizma naslijeđenog sustava u kojem su lokalne vlasti ulagale u profesionalne klubove i upravljale njima. Ekonomska recesija dovela je do zatvaranja slavine gotovo svuda osim u Zagrebu, gdje ih je Grad pod vodstvom Milana Bandića nastavio izdašno potpomagati. Danas vlada panika zbog budućnosti zagrebačkih profesionalnih sportskih klubova jer tih potpora više neće biti, pa postoji osnovani strah da će se dogoditi nešto slično kao prije u Splitu, gdje su propali čak i nekadašnji europski prvaci u košarci i vaterpolu.
Generator nejednakosti
Istovremeno se i u europskom nogometu ubrzalo i povećalo raslojavanje na bogate i one manje bogate. Više je razloga za to, ali za našu situaciju najvažniji su veće UEFA-ine premije za sudjelovanje u njezinim natjecanjima (pogotovo u Ligi prvaka), kao jedan od glavnih generatora nejednakosti, i sve viši iznosi transfera.
Hrvatski nogomet malo je tržište i mala scena. On je oduvijek ovisio o ravnoteži dvaju “velikih” klubova, Dinama i Hajduka, a ta je ravnoteža posljednjih godina ozbiljno narušena. Prvi je jačao uz pomoć gradskih financijskih injekcija i izdašnih izlaznih transfera, a redovito sudjelovanje u UEFA-inim natjecanjima donosilo mu je premije koje su činile veliku razliku u domaćoj konkurenciji i gotovo jamčile osvajanje novog naslova. To je zatvoreni krug, a paralelno s jačanjem financijske moći dolazilo je i povećavanje utjecaja u savezu. Hajduk su, s druge strane, gotovo do kraja uništili i izmuzli čelnici postavljani po političkom ključu, što je bila praksa s kojom se nastavilo i u prvim godinama nakon preoblikovanja, kad je šokantno neodgovornim i nekompetentnim poslovanjem stvoren golemi dug i klub doveden na rub bankrota.
Slučaj Rijeka
Iz takve situacije izronila je Rijeka s privatnim ulagačem, momčadi koja je stvorena na igračima poklonjenima od Dinama, ali i onima za mali novac zagrabljenima iz utopljeničkog Osijeka ( Vargić, Lešković, Jugović, Kvržić) i trenerom koji zna kako izvući optimum iz onoga s čime raspolaže. Iako je Rijeka jedini domaći klub u koji je uložen malo ozbiljniji privatni kapital, tek treba vidjeti koliko će se njezin model pokazati dugoročno uspješnim. Naime, Rijeka još ima znatno manje prihode i od Hajduka (oko šest milijuna eura prošle godine, Hajduk 10,7 – iako nije igrao u skupini Europa lige), ali više nema dugove koje mora vraćati i za plaće igračima i trenerima izdvaja gotovo dvostruko više (lani oko četiri milijuna eura) nego što to rade Splićani. Bez velikih transfera (koje dosad nije imala) i(li) plasmana barem u zadnje pretkolo Lige prvaka, Rijeka neće moći dosegnuti veću razinu od sadašnje, a vlasnik ne može neograničeno ulagati u klub jer postoje FIFA-ina pravila financijskog fair playa koja onemogućuju da rashodi budu veći od prihoda.
Sve je to, naravno, smiješno u usporedbi s Dinamom, čije su brojke nekoliko puta veće. Pomalo je čudno što domaći mediji uporno spominju da je u Maksimiru godišnji proračun dvadesetak milijuna eura, kad je Dinamo prije ove godine pustio u javnost da je 2013. (godinu u kojoj nije igrao Ligu prvaka, nego Europsku ligu) završio sa zaradom od 28,3 milijuna eura i potrošnjom od 29,4 milijuna. A po iznosima koji se mogu pronaći na Transfermarktu, samo je od transfera igrača u toj godini zaradio oko 32 milijuna – naravno, neki od njih nisu plaćeni “u komadu”, nego rate još pristižu.
Budući da Europska unija ne dopušta ulaganje novca poreznih obveznika u profesionalni sport, klubovi danas moraju naći neki način da postanu samoodrživi. Šest članova 1. HNL-a dosad je preoblikovano iz udruga građana u sportska dionička društva (svi osim Dinama, Lokomotive, Zagreba i Slaven Belupa).
Hajduk je odabrao drukčiji put od svih – onaj koji ide kontra “sile” koja je stvorila vladajuću oligarhiju u domaćem nogometu, ali i kontra “mraka” koji je vladao njime dugi niz godina, kad su politički instruirani “načelnici” nemilice trošili njegov novac i ugled. Njegov način nije ni privatizacija kao u Rijeci, ni “privatizacija bez privatizacije” kao u Dinamu. Hajduk posluje transparentno i otvoreno prema javnosti, svatko tko želi može znati koliko se na što troši. Njegov Nadzorni odbor, pa time posredno i Uprava, bira se demokratskim putem pri čemu svi članovi (trenutačno više od 11 tisuća) imaju jednako pravo glasa. Klub se sveo u trenutačno realne okvire, odnosno rashode je doveo ispod prihoda. Kad se uspije riješiti zaostalih obveza (a za to će zapravo biti dovoljna dva-tri dobra transfera), postat će samoodrživ, a tada može razmišljati i o planu povećanja ulaganja.
Suprotno uvriježenom mišljenju, udruga Naš Hajduk nije a priori protiv ulaska kapitala u nogomet, samo želi da se to odvija po uređenim pravilima i kroz sustav, a ne mimo njega. Primjerice, i svaki njemački klub – koji po zakonu mora biti u većinskom vlasništvu svojih članova – ima velike privatne i korporativne ulagače. Ono što je u javnosti prošlo nekako ispod radara je i najava Našeg Hajduka da u sljedećem razdoblju ima plan prema kojem će članovi otkupiti većinski paket dionica.
Rezultat nije sve
Među stalno rastućom masom Hajdukovih članova – a to su, dakle, oni kojima je najviše stalo do dobrobiti kluba – naći ćete vrlo malo onih koji nisu zadovoljni sadašnjim kursom kluba i koji ne shvaćaju da je financijska konsolidacija trenutačno puno važnija od sportskih rezultata. Otvaranje kluba svojim navijačima donijelo je i njihovo financijsko opismenjavanje, pa će vam već i prosječan član znati reći što je to operativna dobit, a što “stabilni” prihodi.
Hajdukov način izravne građanske participacije u demokratskim procesima i odgovornog, transparentnog poslovanja avangarda je ne samo u hrvatskom nogometu, nego i šire u društvu. Na medijska podmetanja neupućenih ili zlonamjernih komentatora, pa i čelnika drugih klubova (napose Dinama) da je to samo krinka za loše nogometne rezultate, članovi će upozoriti na činjenicu da oni nisu ništa lošiji nego prethodnih godina kad se trošilo neusporedivo više. Kad prozivaju Hajduk da je pod vlašću “ulice”, on zapravo funkcionira po modelu članske demokracije koji je sasvim uobičajen u drugim zemljama; kad kažu da je “talac vlastitih navijača”, hajdukovci će odgovoriti da navijači, odnosno članovi, upravo i jesu klub.
Riječ je o posve drukčijem shvaćanju onoga što bi nogomet i klubovi trebali biti. Što je najvažnije, takvo shvaćanje ide i protiv ustajalih odnosa u hrvatskom nogometu, premreženom vazalskim odnosima, klijentelizmom i mutnim vezama s politikom. Takav Hajduk nema svojih predstavnika u ključnim HNS-ovim tijelima. I jasno da je virus demokracije i “narodnog” kluba prijetnja za status quo – pogotovo u Dinamu, gdje jedan čovjek uzurpira svu vlast, premda je 50 tisuća ljudi potpisalo peticiju za demokratske klupske izbore. Da je tako, svjedoči činjenica da je inicijativa Zajedno za Dinamo javno podržala Hajduk.
Ljudi s ruba
Neki će navijački puk rutinski diskreditirati kao “huligane”. Nogomet je gotovo svuda u Europi oduvijek privlačio i privlačit će razni polusvijet i ljude s ruba zakona – ne samo one s kapuljačama, nego i one u odijelima. No, činjenica je da su se posljednjih desetak godina dogodile velike promjene na takozvanoj ultras sceni i iz nje su izrasle konstruktivne građanske inicijative poput Našeg Hajduka i Zajedno za Dinamo. Pod vodstvom mladih i obrazovanih ljudi upravo one su pokrenule borbu za drukčije, čistije odnose i narodno “pravo na nogomet” – ona nije došla ni unutar sustava, ni iz politike, nego s tribina.
Kao što često kažu i jedni i drugi, citirajući Thomasa Jeffersona: “Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost”. Tome bismo mogli dodati i drugu poznatu izjavu istog gorljivog zagovornika demokracije: “Kad se narod boji vlasti, to je tiranija; kad se vlast boji naroda, to je sloboda”.
Upravo o tome je riječ u ovom navijačkom revoltu protiv HNS-a – a ne o crnim listama, kaznama za baklje i slično.