Kao neurokirurg i profesor znanosti mozga u harvard medicinskoj školi, dr. Eben Alexander je uvijek skeptično gledao na spiritualna iskustva svojih pacijenata, unatoč svojem kršćanskom svjetonazoru. Znanstvenik u njemu bio je jači.
Alexander je za Daily Mail opisao svoje nesvakidašnje iskustvo, koje on opisuje kao putovanje kroz raj i susret s prelijepom ženom, koja ga je vodila tim putovanjem.
Njegovo poznavanje fizičkih karakteristika mozga činilo ga je sigurnim u to da izvantjelesna iskustva, susreti s anđeoskim bićima i slične stvari predstavljaju samo halucinacije, koje se javljaju kad mozak pretrpi traumu.
Na najdramatičniji mogući način, kaže on sam, otkrio je da je u krivu. Prije šest godina probudio se u krevetu s izrazito teškom glavoboljom te je u svega nekoliko sati pao u komu. Liječnici su ustanovili da je dobio meningitis, odnosno da mu se rijedak soj bakterije E. coli nalazi u leđnoj moždini i nagriza mu mozak poput kiseline. Njegove šanse za preživljavanje, piše, bile su ravne nuli.
Skeneri su pokazivali samo ravne linije, moždana aktivnost nije postojala. No, tvrdi Alexander, njegovo unutarnje ja je i dalje postojalo, usprkos zakonima znanosti.
Punih sedam dana Alexander je ležao u neresponzivnoj komi, a njegova svijest otisnula se na putovanje kroz čitav niz svjetova, svaki od kojih je bio čudesniji od prethodnog. Prošao je putovanje izvan fizičkog svijeta za koje bi samo par dana prije, odlučno tvrdio da je nemoguće.
za svaku minutu njegove kome postoje medicinski zapisi i niti jedan od njih ne pokazuje bilo kakvu moždanu aktivnost. Drugim riječima, što se neuroznanosti tiče, njegovo putovanje dogodilo se samo u njegovoj glavi.
‘Moja karta Raja’
Prenijet ćemo samo neka od čudesnih zapažanja Alexandera njegovim riječima.
“Nakon osljepljujuće glavobolje, kad sam pao u komu, postupno sam postao svjestan da se nalazim u primitivnom, primordijalnom stanju koje daje osjećaj kao da sam zakopan u zemlji.
No to nije bila obična zemlja, jer svugdje oko sebe osjetio sam, a ponekad vidio i čuo, druge entitete. Često sam se pitao je li to pakao?
Zaboravio sam čak kakav je to osjećaj biti čovjekom, ali jedan bitan dio moje osobnosti je još uvijek bio aktivan, moja radoznalost. Pitao bih: Tko? Što? Gdje? i nikad ne bi dobio odgovor.
Nakon dužeg vremena svjetlo se polako spustilo odozgo, bacajući prelijepe zrake živog srebra i zlatnog sjaja.
Bio je to entitet kružnog oblika, koji je zračio prelijepom, rajskom glazbom koju sam nazvao vrteća melodija. Svjetlo se otvorilo poput procjepa u tom primitivnom svijetu i osjetio sam kako prolazim kroz taj procjep, prema gore i u dolinu punu bogatog i plodnog zelenila, gdje vodopadi padaju u kristalno čista jezera.
Bila su tamo drveća, ljudi, životinje. Bila je i voda isto, tekući u rijekama ili padajući u obliku kiše. magle su se uzdizali iz pulsirajućih površina tih voda, dok su ribe plivale ispod.
Voda mi je bila duboko poznata. Voda se činila uzvišenijom i čišćom od bilo koje koju sam ikad vidio.
U raju, sve je stvarnije – manje gusto, ali istovremeno puno intenzivnije. U raju ništa nije izolirano. Ništa nije strano, Ništa nije nepovezano. Sve je jedno.
Sva su se moja osjetila stopila u jedno. Slušanje i gledanje više nisu bile dvije odvojene funkcije. Mogao sam čuti gracioznost i eleganciju bića u zraku te vidjeti spektakularnu glazbu koja dolazi iz njih.
Iznad neba nalazila se nepregledna mreža većih svemira koja sam s vremenom nazvao “iznad-sfera” i uspinjao sam se prema gore dok nisam stigao u Jezgru, nadublje utočište Svete – poput tinte crne tame, ispunjene preko mjere neopisivom i bezuvjetnom ljubavi.
Tamo sam susreo neopisivo moćno, sveznajuće božanstvo koje sam kasnije nazvao Om, zbog zvukova koji su odzvanjali tim svijetom. Učio sam tamo lekcije o dubini i ljepoti koje ne mogu uopće opisati”.
Sudbina
“Tijekom tog putovanja imao sam vodiča. Ona je bila nevjerojatno lijepa žena koja se pojavila dok sam putovao na krilu leptira.
Njezino lice se ne zaboravlja. Njezine oči bile su duboko plave, njezine jagodice visoke. Lice joj je obujmila medeno smeža kosa”.
Upravo taj vodič ključ je Alexanderovog putovanja i za njega, kako sam tvrdi, potvrda da je sve što je doživio tijekom kome bilo stvarno.
Povratak u stvarnost
Prošlo je sedam dana otkako je Alexander pao u komu, a svih sedam dana nije bilo znakova oporavka. Kad su liječnici već raspravljali o gašenju aparata za održavanje života, Alexander je odjednom otvorio oči. Ničeg se nije sjećao iz svog zemaljskog života, ali je bio u potpunosti svjestan gdje je bio.
Morao je sve ponovno naučiti. Tijekom narednih dana i tjedana, njegovo znanje, iskustvo i sjećanja su se polako u potpunosti vratili. Njegova obitelj i prijatelji pomogli su u vraćanju drugih sjećanja.
Nakon osam tjedana vratilo mu se stručno znanje neurokirurga, aliječnici su ostali zbunjeni neobjašnjivim oporavkom bez ikakvih posljedica.
Fotografija koja je promijenila sve
Alexander međutim nije imao mira. Proganjala ga je slika žene koja ga je vodila kroz njegov raj. Četiri mjeseca nakon što je izašao iz kome, dobio je fotografiju putem pošte.
Fotografiju je dobio kao rezultat svoje ranije potrage za biološkom obitelji. Fotografiju mu je poslao njegov rođak a na njoj je bila njegova sestra Betsy, koju nikad nije upoznao.
Alexander je ostao u šoku. Prelijepa žena koja ga je vodila kroz raj bila je Betsy, njegova preminula sestra.
“Ta fotografija je bila potvrda koju sam trebao. To je bio dokaz, bez sumnje, u objektivnost mojeg iskustva”, zaključio je Alexander. od tog trenutka on se u potpunosti vratio u stvarnost, ali kao posve nova osoba.
“Ponovno sam rođen”, rekao je na kraju.
