Dr. sc. Krešimir Krolo: “Da parafraziram jednu Feralovu pošalicu – je li nam potreban i ispravak krivog naroda?”

Nema dugo tome, na našim gradskim ulicama vlada prava borba za opstanak, borba između ljudi i životinja, između ljudi koje nesretne prilike pretvaraju u životinje pa se bore do krvi za “kantun” sedam dana starog kruha. Običnom, čovjeku, bio on nepismen ili s višom ili visokom stručnom spremom oduzeto je svako dostojanstvo. Kopanje po kontejnerima u okrilju noći zamijenilo je kopanje po kontejnerima cijeli dan bez srama i skrivanja. Ljudi “životinjski” brane svoje teritorije (kontejnere) te su sve češći i međusobni sukobi poradi hrane ili plastičnih boca, Jadno! Više se ne skuplja samo plastična ambalaža za koju se može dobiti naknada od 0,50 lipa, sada se skuplja i stari kruh, koji je nekim obiteljima postao luksuz. Žalosno, ali istinito. Kopaju po kontejnerima svi, mladi, stari, zaposleni, nezaposleni, muškarci, žene, umirovljenici i profesori, nema više univerzalnog modela. Oni malo sretniji odlažu stari kruh i ambalažu u posebne vrećice i ostavljaju ih pored kontejnera kako ljudi ne bi morali preturati po kućnom otpadu, nerijetko golih ruku, nezaštićeni i u konstantnoj opasnosti od zaraznih bolesti. No, glad ne pita. Obitelj se mora prehraniti. Naravno, ove slike koje su postale normalne ne samo u Zadru već diljem RH ne zamaraju previše naše političare. Malo oni onako reda radi progovore što bi se trebalo ili što bi se moglo učiniti i to je sve, mrtvo slovo na papiru, govor bačen u vjetar. Sramotno! No, i dalje nitko ništa ne poduzima, a “brod” tone, voda je došla do grla.

– Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje, ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete, kazao je davno Nobelovac Ivo Andrić kao da je predvidio budućnost našeg naroda koje je oko tisuću godina bilo pod tuđinskom vlašću.

Što se to s nama događa kao narodom? To ni svi psiholozi ne bi uspjeli odgonetnuti jer normalnim ljudskim razumom to se ne može shvatiti. Doista bi trebalo otvoriti široku znanstvenu raspravu na temu psihologija nacije i patologija njene politike.

Još su prije sedam godina mnogi hrvatski ekonomski analitičari i sociolozi upozoravali na nužnu sveobuhvatnu provedbu reformi kako bi se gospodarstvo postavilo na zdrave temelje, privukli strani ulagači i smanjio broj nezaposlenih. Međutim, od svega toga do danas se nije dogodilo ništa ili tek vrlo malo. Stoga ne čudi da smo i dalje u teškim problemima i da nam prijeti još veća eskalacija siromaštva. Činjenica da smo neslavni europski rekorderi po stopi rizika od siromaštva, teško da ikoga više može iznenaditi. Najgore od svega jest to što se takvom stanju ne vidi kraj.

Posljednji podaci državnog Zavoda za statistiku govore kako je u 2012. godini u Hrvatskoj bilo 32 posto osoba koje su u riziku od siromaštva ili žive u kućanstvima s niskim intenzitetom rada, tako da možemo reći kako danas gotovo trećina stanovništva RH preživljava na rubu siromaštva. Prema nekim istraživanjiima 62 posto kućanstava u Hrvatskoj znatno optrerećuju troškovi stanovanja, dok 28,2 posto kućanstava kasni s plaćanjem režija. Meso, ribu ili vegetarijanske prozvode svaki drugi dan ne može si priuštiti 16,2 posto kućanstava, dok ih čak 67,3 posto ne može pokriti iznenadne izdatke u kućanstvu, a 71,1 posto kućanstava ne može si priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora. S druge strane, nećemo pogriješiti ako kažemo da je stanje u realnom životu gore i od statističkih podataka, ali narod još trpi, odbija priznati da je dotaknuo dno. Može očito puno trpjeti taj hrvatski narod, nije mu prvi put, kažu mnogi.

Svi pričaju, ali se nitko ne usudi pokrenuti ili sudjelovati u buntu građana protiv zadarske ili hrvatske vlasti. Pitamo se, kada će građani javno prigovoriti vlasti zbog pravih problema u vođenju grada, ali i države. Naime, upravo su prosvjedii građana iznimno važni kako bi se njima počeo otvarati prostor da se građani osjete dovoljno slobodnima da izraze svoje neslaganje s aktualnom politikom. No, oni izostaju, ili su toliko malobrojni da su zanemarivi. Naime, danas je teško doći do posla, a vrlo lako ga je izgubit. Sve se teže živi i rijetko tko se želi upuštati u otvoreno sudjelovanje u nekakvim revolucionarnim akcijama i pobuniti se protiv postojećeg sustava i načina vladanjja, protiv otimačine i kriminala. Upravo taj strah je ono čim ova vlast, kriminal i korupcija, još uvijek neometano manipuliraju ovim narodom. Naravno, onim neuhljebljenim dijelom jer uhljebljenim foteljašima je dobro dok je na snazi status quo.

Iako svi danima, pa nećemo pogriješiti ako kažemo mjesecima pa čak i godinama iščekuju USKOK-ovo privođenje bivšeg ministra pomorstva, prometa i veza i sadašnjeg zadarskog gradonačelnika Božidara Kalmete, umjesto njega “pao” je drugi gradonačelnik, i to onaj glavnog hrvatskog grada. No, dobro, bilo bi pomalo apsurdno da USKOK krene pritvarati i istraživati sve hrvatske gradonačelnike i župane istovremeno pa su se valjda ipak odlučili za sistem 1 po 1, tempirajući vrijeme pred izbore. I dok jedno vrijeme imamo osjećaj da smo u ” tako dosadnoj ” zemlji u kojoj se ništa ne događa iako svi sve o svima znamo, ali ne govorimo, pred izbore počne ” letjeti perje ” na sve strane i imate osjećaj da ste završili u nekom akcijskom filmu, u gradu i državi u kojima caruju mito i korupcija, a institucije konačno počinju sumanuto raditi svoj posao. Naravno, nakon toga krene opet neko vriijeme dosade, pa akcija “srčani udar” i tako godinama i desetljećima. O nama sada izvještavaju i strani mediji “Hrvatska u borbi protiv korupcije”???!!! “Zemlja koja je procesuirala svog premijera???!!!” Jest, institucije zaista rade svoj posao, svako toliko, nema što.

Kao što bi i da je riječ o zadarskom ili bilo kojem drugom hrvatskom gradonačelniku ili županu, jučerašnje USKOK-ovo uhićenje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića izazvalo je podijeljene reakcije hrvatskih građana. Dok je velika većina ovaj događaj već dugo očekivala, još jednom se pokazalo kako zagrebački gradonačelnik s najdugovječnijim stažem na toj poziciji nije na istoj slučajno, naime, Bandić ima veliki broj pristalica što je jednom velikom broju Hrvata nepojmljivo ili bolje rečeno neobjašnjivo. Teško je objasniti Bandićev fenomen, no činjenica je da ga dio građana nesumnjivo podržava. U raspravu da li su to oni isti kojima ja popularni zagrebački ” batman ” pomogao u rješavanju egzistencijalniih priliika postavljajući ih na položaje po podobnosti nećemo ulaziti. Tako su građani zasuli zid Bandićevog Facebook profila porukama podrške i to ni manje ni više nego ovom: ” Ne dirajte u Bandića, dirnuli ste u narod! ”

– Upravo se na ovome vidi prava dubina problema. Lako se riješiti (dobro, ne baš tako lako) pojedinca ogrezlog u mitu i korupciji, ali kako se nositi sa institucijama, društvenim strukturama i mentalitetom koje će proizvesti nekog novog mesiju? Da parafraziram jednu Feralovu pošalicu – je li nam potreban i ispravak krivog naroda, upitao se u humorističko – ironičnom tonu zadarski sociolog Krešimir Krolo.

A galebovi na slici? Oni su tu bili otkad je kontejnera i smeća, starosjedioci. Danas teško da što mogu iskopati iz poparanih vrećica nabacanih u kontejnere. Predatori ljudi su im oduzeli “kruh” iz usta. Uspiju probirati ono što je za “ljudima” ostalo. No, s druge strane ni opreza nikada dosta. Uz kruh oni su ipak meso, pa je pristojno odstojanje zapravo vrlo promišljen životinjski potez.