Burma ili Mjanmar zemlja je koju već duže vrijeme planiramo posjetiti prije nego je “uništi” turizam. I konačno smo se odlučili na taj korak. Najjeftinija kombinacija nam je bila Budimpešta – Istanbul – Kuala Lumpur s Turkish Airlinesom i onda od tamo AirAsiom do Burme. Trenutačno najbolja low cost kompanija na svijetu, AirAsia ima vrlo pristupačne cijene pa smo odlučili prije Burme “skoknut” do Tajlanda i posjetiti nam našeg dragog prijatelja Međimurca, Nikolu Lesara.
Novost u našem putovanju je ekipa koju vodimo sa sobom. Nina i Sandro nisu potpuni početnici, već imaju nekoliko putoholičarskih kilometara iza sebe, al ovo su im prve azijske zemlje u koje će kročiti što će sigurno biti zanimljivo. Al ajmo redom, prvo Malezija.
Dan 1. – Welcome to Malaysia (Kuala Lumpur)
I tako smo sretno stigli u Kuala Lumpuru kasno popodnevnim satima slijećemo na glavni aerodrom KLIA u Kuala Lumpuru. Do grada uzimamo Star Shuttle bus koji vozi do poznatog Chinatowna za 10 MYR (oko 18 kuna). Izlazimo iz busa i prva “zbunjola”, kamo dalje. Ne znam je li bilo do treme zbog novih nam suputnika ili do umora, ali osjećali smo se izgubljeno kao nikad do sada. Par udaha, pogled u kartu, vruće jeeee. Još par udaha i još nekoliko pogleda u kartu i krećemo u nepoznato. Sasvim slučajno pronalazimo monorail vlak i odmah je život lakši, sada znamo kamo dalje. Osam sati je navečer, mrak se već odavno spustio, a vrućina je nemoguća, kako će tek biti kad izađe sunce.
Što prvo posjetiti u Kuala Lumpuru – Petronas Twins Towers – kuda svi turisti tuda i mali putoholičari. Zgrada je impresivna, pogotovo noću kada je osvijetljena, al ipak je to samo zgrada, okružena hrpom turista. Napravili smo nekoliko (desetaka) ludih fotki, malo skakali, dali ostalim turistima ideje za fotku i krenuli dalje. Ovaj put se odlučujemo za taksi, kako nas je četvero jeftinije nam je nego putovati monorailom. Inače je taksi poprilično jeftin ako vam uključi taksimetar, al to je teška misija.
Stižemo do Chinatowna, malo prekasno, već je prošlo deset sati i sve su počeli pospremati, a ljudi se razbježali. Cjenkanje s taksistom za povratak u hotel probali smo nekoliko puta jer Chinatown je mjesto gdje će vam nabiti cijenu pa preporučujemo da izađete iz kvarta do neke susjedne ulicu. Par koraka za nekoliko MYR manje, isplati se.
Savjet dana: Prošetaj i uštedi!
Dan 2. – još malo Malezije pa u Tajland (Batu caves, Bangkok)
Popodne imamo avion za Bangkok što znači da imamo dovoljno vremena da posjetimo Batu caves. S centralne stanice vozi direktna KTM linija do Batu caves za 2 MYR (oko četiri kune) i 30 minuta. Batu caves je hinduističko svetište unutar pećine. Na samom ulazu će vas dočekati statua od 42 metra nekog hindu sveca kojemu je posvećeno cijelo svetište, a zatim ako želite vidjeti pećine čeka vas 272 stepenice.
Oko pećina se mota hrpa majmuna, nemojte niti slučajno nositi neku hranu u ruci jer bi im mogli biti glavna meta, što smo mi skoro saznali na najgori način. Htjeli smo prigristi neke grickalice koje smo imali u ruksaku i čim sam ih počela vaditi iz ruksaka čuli su šuškanje i počeli trčati za nama. Jedino rješenje je bilo baciti im vrećicu pa neka se počaste. Bad monkeys!
Povratkom u Kuala Lumpur prošetali smo tržnicom, probali odlične palačinke punjene svime i svačime i siti se zaputili prema aerodromu. Na aerodromu smo se družili s jednim malezijskim razredom koji su bili fascinirani našim blijedim licima, a mi njihovim godinama.
U glavni grad Tajlanda stižemo u večernjim satima. Slijećemo na Don Mueang aerodrom, odakle se busom za neku siću upućujemo prema gradu. Izlazimo na stanici i prije nego smo se uspjeli okrenuti, izvaditi kartu, pristupa nam mladić, Europljanin, s ciljem da nas uputi do željenog mjesta. Kaže da je najbolja opcija da uzmemo lokalni bus, al nije siguran koji točno pa se krenuo raspitivati. Imao je strašnu želju da nam pomogne, a žurio je, pa nam je pronašao lokalnu ženu i prepustio posao njoj. Žena je pitala hrpu ljudi za bus, jedni su nas slali na jednu stranu pa smo čekali tamo, a drugi na drugu stranu pa smo čekali tamo. Nije htjela otići dok se ne ukrcamo na pravi bus, već smo se osjećali pomalo loše što se muči, ali nismo je mogli odbiti kad je pokazala baš strašnu volju da nam pomogne. Nakon što smo se ukrcali u bus, još uvijek se nije predala već je našla drugu ženu na busu i zamolila je da nas uputi kad moramo sići. Uglavnom stigli smo sretno do cilja i odmah se prisjetili azijske preljubaznosti i volje za pomoć koju ne moraš niti tražiti.
Smjestili smo se u Rambuttri Village Inn preko puta Khao San ulice, odlično mjesto, za pedeset kuna po osobi, a još ima i bazen na krovu ako bude prevruće da se rashladimo.
Bangkok je grad koji živi 24 sata, al posebno oživi u noćnim satima. Iako smo stigli kasno, morali smo barem malo “prozujati” gradom. Prvo večera, pa masaža, pa Tiger, sve ukusno, dobro, s osmijehom na licu i vrlo jeftino. A otkrili smo i roti palačinke, koje su nam se svidjele na prvi zalogaj i još ih peku u našoj ulici, tu ćemo visjeti svaki dan. Svidio nam se taj Bangkok na prvi pogled.
Savjet dana: Ako idete u Aziju pripremite se na “overload” ljubaznosti i osmijeha.
Dan 3. – Ludog li grada (Bangkok)
Jutro smo odlučili početi osvježenjem na krovu i s par zarona u bazenu pa smo brzo nakon toga krenuli u obilazak. Šteta gubiti vrijeme na bazen u ovako ludom gradu, a opet bi bilo šteta da nismo barem malo namočili guzice. Ništa konkretno nismo posjetili, nikamo konkretno se nismo uputili, jednostavno smo se prepustili gradu da nas nosi.
Čim smo izašli iz hotela zaskočili su nas tuk-tukači i koji god izgovor da nađete oni nađu bolji. Ponudit će se da vas prebace ako treba samo iza ugla, što možete pješke proći za dvije minute. A već u sljedećoj ulici čujemo prve poznate riječi i upoznajemo se sa Slovencem, poslije ćemo naletjeti na još hrpu Hrvata i Srba, što znači: “Pazite što pričate jer netko vas ipak može razumjeti”.
U Bangkoku je i naš dragi prijatelj Nikola Lesar pa smo iskoristili priliku da napravimo međimurski party usred Tajlanda
Na ulici se svašta prodaje, svakojaki suveniri, možete si kupiti čak i zubne proteze, a o hrani da ne pričamo. Sviđa nam se taj njihov način prehrane, sve se priprema, kuha i prodaje na ulici. Baš me zanima ima li tko uopće doma štednjak.
Kasno popodne dogovaramo susret s našim prijateljem Nikolom. Nikola Lesar, MasterChef, Međimurac, već ga valjda pratite u njegovim kulinarsko putoholičarskim avanturama. On trenutačno živi u Bangkoku, ali ne samo zbog uživancije već i da nešto nauči. Početkom ove godine upisao je prestižni kulinarski fakultet Le Cordon Bleu. Kako smo se nalazili u ovim azijskim krajevima bio bi grijeh da mu se ne javimo i popijemo zajedno pivu, dvije ili tri.
Nikola je stigao sa svojim indonežanskim prijateljima s faksa, Bari, Faishal i Gorby, i party je mogao početi, onako, pravi studentski. Jeste li ikad čuli za žirafe? I ne, ne mislim na one četveronožne žirafe već one iz kojih se toči pivo. E, pa u Bangkoku nema žirafa, ali ima tornjeva, a u njima Chang i onda možete zamisliti kako priča ide dalje.
A kad su tornjevi bili u pitanju dobijete hrabrost probati i neke egzotične stvari, ovaj put mislim na hranu, nazovimo je tako. Točnije, mislim na kukce. Prije puta sam rekla da ću svašta probati, ali kukce ne, al onda s druge strane probaj ti MasterChefu reći ne. Probali smo škorpione, skakavce i crve i moram priznati nije tako strašno kao što izgleda. Škorpion se jede cijeli i nema neki okus, ajmo reći kao čips bez okusa. Skakavcima se otkinu krila i noge, a okusom su slični škorpionu, jedino što ih žvačete i žvačete i stalno ih imate u ustima. Čak i dan poslije, iako ste oprali zube oni su još uvijek tu. Crvi su najodvratniji izgledom, ali i najukusniji, lagano podsjećaju na sir.Imamo ekipu, imamo pivu, imamo grickalice, party je na vrhuncu.
Koliko tornjeva je ispražnjeno nitko ne zna, moramo samo priznati da si je Nikola tamo pronašao odličnu ekipu i da smo sretni što nismo završili kao dečki iz Hangovera.
Savjet dana: What happens in Bangkok, stay in Bangkok!
Dan 4. – Ping pong i ostali sportovi (Bangkok)
Dogovorili smo razgledavanje s Nikolom koje smo zbog mamurluka morali malo pomaknuti. Prozujali smo tržnicom Chatuchak na kojoj nema što nema, kupili neke suvenire i malo pokisnuli. U Aziji je trenutačno kišna sezona i mnogi nas pitaju zašto tada putujemo. Prvi razlog je što tada imamo godišnji, a drugi razlog je što je tada jeftinije. A što se tiče kiše, nije to tako loša situacija kako si neki zamišljaju, pljusak, dva dnevno od par minuta, temperatura i dalje na plus 30 i to je to, barem se malo rashladite.
Sljedeća postaja nam je Wat Pho – Temple of reclining Buddha. Wat Pho je kompleks budističkih hramova, a poznat je po ležećem Budi od 46 metara, prekriven listićima zlata. Ulaz u hram je 100 THB (oko 18 kuna) u cijenu je uključena bočica vode, gužve su ogromne i jako paze na odijevanje.
Večernji provod smo ovaj put malo primirili, al opet se odlučili otići u življe krajeve Bangkoka, iako možda nije dobar izbor riječi kad je cijeli Bangkok živahan. Soi Cowboy i Soi Nana, hmmm, seks, prostitucija, seks, žensko, muško, ladyboy. Ovo je mjesto seks turizma. Mlade cure (ili ladyboyevi) i stari, sijedi i bogati turisti koji ih vode za ruku, pretužna scena.
Soi CowboySamo bih se htjela osvrnuti na ladyboyeve, neki su totalno očiti, a neki prezgodni ili da kažem prezgodne. Šetajući tim ulicama pokušavala sam odgonetnuti tko je muško, a tko žensko i moram priznati da nije baš lako. Ima nekih ladyboyeva koji su se pretvorili u stvarno zgodne cure i za koje bi dala ruku u vatru da su žensko tako dugo dok ih ne oda jedna očita stvar. Ali ima onih koji su i tu stvar riješili, pa ako idete u Bangkok i ako vam se svidi neka cura ili dečko, dobro provjerite jesu li sve stvari na svojem mjestu.
Bangkok je poznat i po Ping pong showu, a Branko inače igra stolni tenis pa smo morali vidjeti taj “meč”. Cijene za ovaj show su raznolike, ovisno o sposobnostima vašeg cjenkanja. Probali smo s nekoliko ljudi, neki su se čak i naljutili, ali odredili smo si cifru koju nismo htjeli preplatiti. Na kraju smo uspjeli dogovoriti s taksistom, platit ćemo show, i to neko smiješnu nisku cijenu, a vožnja će biti besplatna. Zvučalo je predobro, da bi bilo istinito. I da, nije bilo istinito, cijena je ostala kako smo se dogovorili, al nas je odveo u neku mračnu ulicu skroz negdje drugdje nego smo planirali, naravno nismo prihvatili.
Na kraju smo našli tipa koji nam je ponudio razumnu cijenu i odveo nas na ping pong meč. Ali, niti tu nije bio kraj. Nakon što sam liku platila dogovorenu cijenu za sve nas, nakon dvije tri minute otišao je do Nikole i tvrdio da mu nismo platili. Ali Međimurci su tvrdoglava bića i ne daju se prevariti samo tako! Show je bio ok, zanimljivo što sve te cure mogu napraviti, ali falilo im je malo energičnosti i volje.
Savjet dana: Budi uporan, budi tvrdoglav!
Dan 5. – Nasamareni smo (Bangkok, Damnoensaduak)
Novi dan u Bangkoku, vrijeme je za nove avanture. S taksistom smo dogovorili da nas vodi do plutajuće tržnice koja nije tipično turistička, već onako pravo lokalna. Ali pošto smo se jučer izvukli i nismo se dali prevariti, danas nam se sve vraća.
Nakon vožnje i vožnje stižemo do plutajuće tržnice Damnoensaduak. Žena nam izgovara nebuloznu cijenu za jedan čamac, i ne želi se cjenkati, okrećemo se i odlazimo. To ne može biti istina. Pitamo se što napraviti? Taksist ne priča previše engleski pa nam i nije od neke pomoći. Pokušaj drugi, probamo se cjenkati, ovaj put s drugom gospođom, spušta cijenu, al još uvijek je viša nego smo planirali platiti, dalje od toga žena se ne da. Zaključujemo da nemamo pojma gdje se nalazimo i da smo prešli predugačak put da sad odustanemo. Ok, pristajemo na cijenu i krećemo.
Čamac za četvero, vožnja od sat i pol i najgore potrošen novac. Da je barem tržnica ono što smo očekivali, ne bi nam bilo žao novca, al tržnica je tipična turistička navlakuša. Eto, nasamareni smo, priznajemo javno.
Još u Šri Lanci prije par godina imali smo želju jahati slona, al nismo uspjelo, zato smo konačno to napravili sada. Bilo nam žao slonova, ali tješili smo se, ovdje se oni barem kreću. U Šri Lanci smo ih vidjeli vezane na lancu od jednog metra na velikim vrućinama, jedva da su mogli do vode.
Vraćamo se u Bangkok i s brodom se prebacujemo preko rijeke Chao Phraya do Wat Aruna. I taman prilikom silaska s broda kreće pljusak i to možda jedan od najjačih do sada. Našli smo neki krov i čekali, bili smo totalno nepripremljeni, bez kabanice, bez kišobrana – jer tko bi mislio da će u kišnoj sezoni padati kiša. Sva sreća pa su ti pljuskovi kratkotrajni i ubrzo smo bili na ulazu u Wat Arun.
Wat Arun – Temple of Dawn, budistički hram u čijem središtu se nalazi prang, odnosno toranj prekriven porculanom s kojeg se pruža pogled na grad. Ono što je nama bilo zanimljivo u ovom kompleksu su bila dva lokalca i njihove karaoke, ubrzo smo im se pridružili. Prepustili su nam mikrofone i diljem kompleksa zapjevala je Madonna, odnosno “Like a virgin” u ne baš najboljoj izvedbi. Ako naiđete na video na YouTube zamolili bi vas da nam javite i da se ne smijete previše, hvala.
Povratkom u centar grada nailazimo na brijačnicu što su dečki brzo iskoristili i odlučili se srediti, što će se kasnije pokazati kao pun pogodak jer će privući neke ladyboyeve.
Navečer se opet nalazimo s Nikolom i indonežanskom ekipom, ovaj put nas vode u Chinatown. Isprobavamo odličnu juhu i ne toliko odličan durian. Ako do sada niste probali durian, probajte, možda ćete požaliti! Kako da vam dočaram durian. Hmm, ajmo ovako, karamela s okusom sira, ali nekog smrdljivog sira i sad još tome dodajte miris smrdljivih čarapa, al onih od barem 5-6 dana nošenja, sav taj okus i miris pojačajte puta deset i to bi otprilike bio durian. Jedino voće koje ne smijete unijeti u avion, jedino voće koje je zabranjeno u nekim hotelima. I ne, nema nikakva halucinogena svojstva, samo smrdi, jakoooo smrdi. Kad ćete šetati azijskim ulicama i ako osjetite smrad, okrenite se okolo, sigurno je durian negdje.
Kraj dana, ali i kraj Bangkoka završili smo u arapskoj ulici na kebabu i baklavama. Tu smo se oprostili od Nikole i njegovih prijatelja. Burazima, Bariju i Faishalu poručujemo da ih čekamo u Međimurju malom. A Nikoli bi se voljeli službeno zahvaliti na izdvojenom vremenu i trudu, na odličnoj zabavi i hangoveru, a neslužbena zahvala slijedi kad se vrati u Međimurje malo.
Prije nego završimo ovo tajlandsko putovanje počastili smo se još jednim roti palačinkama. Ali šećer za kraj je bila masaža, i to od strane ladyboyeva za naše dečke, jer dečki su se sredili, a ladyboyevi to namirisali. Na sreću ili nesreću, kako kome, izvukle smo ih iz neugodne situacije.
Savjet dana: Čuvajte se turističkih navlakuša, ali i ladyboyeva.
Putopis je preuzet s portala Putoholičari.com.
