Već gotovo dva mjeseca u Hrvatskoj je na snazi obveza izdvojenog prikupljanja komunalnog otpada. Radi se o procesu koji bi trebao iz temelja promijeniti način na koji se hrvatski građani odnose prema otpadu. No uvođenje takvog sustava mora dati rješenja na cijeli niz organizacijskih, tehnoloških i logističkih problema, ali ujedno i promijeniti duboko ukorijenjene navike ljudi. O tome kako taj sustav trenutno funkcionira govori ministar zaštite prirode i okoliša Mihael Zmajlović.
Gotovo su dva mjeseca prošla otkad je na snagu stupio novi Zakon o gospodarenju otpadom i uvođenja obveze uvođenja odvojenog prikupljanja komunalnog otpada. U koliko gradova danas taj sustav zaista funkcionira?
Takvih gradova ima vrlo malo, no to nitko i nije očekivao. Nemoguće je jedan tako kompleksan sustav koji podrazumijeva i promjenu temeljnih životnih navika građana uvesti preko noći. Rekao bih radije da se radi o procesu, a 24. srpnja bio je rok gradovima i općinama da s tim procesom započnu. U tom kontekstu brojke pokazuju da se u zadnjih godinu dana puno toga pokrenulo. Danas oko 80 posto stanovništva Hrvatske ima neku mogućnost odvojenog odlaganja komunalnog otpada. Prije samo 12 mjeseci riječ je bila o oko 40 posto. Dakle, doseg je udvostručen i to je dokaz da je novi zakon u kombinaciji s dosljednim inzistiranjem na provođenju njegovih odredbi dao rezultata.
Spominjete 80 posto onih koji su počeli s procesom. Što ćemo s onih 20 posto koji nisu?
Zakon je tu vrlo jasan i prvi put propisuje jasne kazne za one koji nisu pokazali spremnost ili sposobnost da ispune svoje obveze.
Kakve kazne?
Radi se o financijskim kaznama i oni koji nisu ništa u vezi s održivim gospodarenjem otpadom mogli bi se suočiti s realnošću – a to je da su neaktivnost i skrivanje problema pod tepih najskuplja varijanta.
Neke općine tvrde da naprosto nemaju novca i stručnih kapaciteta da samostalno riješe ove probleme?
To je izgovor koji se često može čuti, ali on jednostavno ne stoji. Reći ću tek da je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost samo u zadnje dvije godine sufinancirao takve projekte vrijedne 400 milijuna kuna, što je više nego u prethodnih osam godina zajedno, dakle dva mandata prethodnih vlada. Projekti vezani za izdvojeno prikupljanje otpada sufinanciraju se s do 80 posto i tu nitko ne može reći da su financije prepreka ispunjenju obveza. S druge strane, i Fond i Ministarstvo ulažu goleme napore da i sa stručne strane pomognu jedinicama lokalne samouprave. Sama činjenica da je 80 posto njih krenulo pokazuje da se može i da za neaktivnost nema opravdanja.
Predstavnici gradskih komunalnih tvrtki često pak ističu da im trebaju veće ovlasti kad je riječ o sankcioniranju nediscipliniranih potrošača?
U sklopu zakonskih promjena već su znatno povećane ovlasti komunalnih redara, no radimo i na tome da se riješe i neki problemi koje sada imaju, poput nemogućnosti da legitimiraju građane. S druge strane, odgovornost je gradova da osiguraju dovoljan broj educiranih komunalnih redara, a svoju ulogu mora odraditi i policija.
Je li realno očekivati da će policija kontrolirati deponiraju li ljudi legalno otpad?
Apsolutno, njihova je dužnost sankcionirati prekršitelje zakona. Moram reći da je tu postignut vidljiv pomak u svijesti. Još 2012. zabilježeno je samo 50-ak optužnih prijedloga policije vezanih za djela iz sfere gospodarenja otpadom. Već je prošle godine taj broj bio je deset puta veći. Dosta smo radili na edukaciji policijskih i carinskih službenika o ovoj temi i vidi se da je to urodilo plodom.
U stručnoj javnosti dosta se raspravlja o održivosti i isplativosti nacionalnog koncepta gospodarenja otpadom. Hrvatska baš i nema previše pozitivna iskustva iz prošlosti s provedbom velikih infrastrukturnih projekata…
To je točno, no poduzeli smo sve da pokušamo stvari svesti u realne financijske okvire. Naime, nacionalni plan gospodarenja otpadom donesen je još 2005., a predviđao je gradnju centra za gospodarenje otpadom u svakoj županiji. To je bilo neracionalno i neke smo projekte zaustavili i napravili analizu u dijelu gdje se nije odmaklo, 7 županija središnje i istočne Hrvatske, tako da su umjesto županijskih u tom dijelu Hrvatske zamišljeni regionalni centri za više županija, ukupno 3. Tako su smanjene investicije s jedne strane, a s druge kroz ekonomiju obujma smanjena cijena njihova operativnog poslovanja. Naš je osnovni cilj osigurati pristupačnu cijenu usluge gospodarenja otpadom za građane i ove mjere bile su posvećene upravo tome.
Neki eksperti tvrde da te promjene nisu dovoljne te da je trebalo ići na izradu nove koncepcije gospodarenja otpadom. Zašto se niste odlučili za tu opciju?
To nije realno i svatko tko to zagovara trebao bi biti svjestan nekih činjenica. Kao prvo – i najvažnije – za to nema vremena. Po planu su svi centri trebali biti gotovi 2010. godine. Sad je 2014., obveze prema EU i dalje stoje, a gdje su centri? Izrada nove koncepcije značila bi gubitak barem još dvije godine, a već smo sad u ozbiljnoj stisci s vremenom da ispoštujemo obvezu zatvaranja svih deponija do 2018. Mi smo pokušali ispraviti sve probleme i nelogičnosti u strategiji koju smo zatekli, no i tu valja reći da su neki projekti naprosto otišli predaleko. Što s projektima kojima je već odobreno financiranje, ishođene dozvole, potrošene godine rada? Vratiti ih na početak? To bi bio suludo.
No posljedica je toga da se danas grade centri suočeni s kritikama da su temeljeni na zastarjeloj tehnologiji…
Ministarstvo ne određuje tehnologiju nego isključivo uvjete vezane za odabir tehnologije. Dakle, mi očekujemo da se u studiji isplativosti za svaki centar odredi najpovoljnija tehnologija po ekološkim i ekonomskim kriterijima. Naš je jedini uvjet taj da koja god tehnologija bude odabrana spada u 5 posto najboljih dostupnih tehnologija na svjetskoj razini. Dakle, kritike o zastarjeloj tehnologiji ne stoje – postrojenja u Hrvatskoj bit će po tehnološkim, ekološkim i ekonomskim parametrima usporediva s bilo kojim drugim postrojenjem koje će se u tom trenutku graditi u Europi. To mogu jamčiti.
Ipak, građani često ne vjeruju jamstvima političara, naročito u slučaju otpada. Mogućnost korištenja goriva iz otpada digla je stanovnike pojedinih dijelova Hrvatske na noge.
Razumijem da je to tema koja građane zanima, no nije dobro da se stvara dojam temeljem netočnih ili nepotpunih informacija. Gorivo iz otpada neizbježan je produkt integralnih sustava gospodarenja otpadom i diljem Europske unije koristi se kao alternativno gorivo, odnosno zamjena za fosilna goriva. Dakle, to je proizvod sustava obrade otpada, a proizvodi se u skladu sa strogo propisanim uvjetima kvalitete. Neke zemlje poput Austrije u pojedinim industrijama – poput cementne industrije – tim gorivom smanjile su potrošnju fosilnih goriva 60-ak posto. Dakle, to je gorivo, a ne smeće. Uvoz tog proizvoda nije uvoz otpada nego uvoz energenta.
Cjeli intervju pročitajte na portalu Večernjeg lista…
