U hrvatskoj povijesti nema važnijeg dana od 5. kolovoza. Operacija Oluja pripada nam svima i na dan kad je obilježavamo, svi moramo biti dostojanstveni i poštivati žrtvu ljudi. Svih onih ljudi koji su u ratu poginuli i sve one koji su Oluju iznijeli, organizirali i proveli. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti označava konačnu pobjedu u Domovinskom ratu i kao branitelj iz tog vremena, smatram da se tada moramo držati zajedno, primiti se za ruke i biti ponosni na učinjeno.
Nije zato dobro što se na obljetnicama i proslavama sada događaju podjele. Postoje demokratski instrumenti, mjesto i vrijeme za iskazivanje nezadovoljstva.
Uostalom, za to smo se kao vojnici i borili, za demokraciju.
Ako netko nije zadovoljan Vladom, može ih izviždati, ali ne u Vukovaru, ne u Kninu, ne na ovaj dan. Jer, vlade i premijeri će se mijenjati, i to je za demokraciju dobro i normalno, a Oluja će zauvijek biti naša pobjeda i ne smijemo je obilježavati u histeriji.
Budimo jedinstveni.
Postigli smo puno, država je puno učinila za branitelje i bilo bi loše da je drugačije.
Svi su oni odradili junački posao u ratu, a danas mnogi od njih žive i rade kao integrirani dio zajednice, imaju svoj posao ili privatni biznis i svoj život. Država mora podržati njihove udruge i zadruge jer su zaslužili pošten odnos prema sebi.
Na dobrom putu
U vrijeme rata imali smo 250 tisuća pripadnika Oružanih snaga, a danas kao članica EU i NATO-a imamo ih nešto manje od dvadeset tisuća. Zemlja smo čija je vojska stara tek nešto više od dvadeset godina i treba nam vremena da dostignemo jednu Dansku koja je desetljećima razvijala svoje oružane snage.
Ali, na dobrom smo putu.
Kao vojnik sam prošao mnoge stvari u ratu i danas sam siguran da imamo dobru, elastičnu vojsku koja je je poput Vladimira Klička: čvrsta je i gorda, zna udariti žestoko, ali zna i kako primiti udarac. Stoga se za budućnost ne moramo bojati.
Raduje me kao ministra da u vojsku dolaze mladi, obrazovani ljudi, koji nemaju borbenog iskustva, ali su školovani, treniraju i uče žestoko i spremni su za buduće zadaće i operacije koje nam sigurno dolaze.
Divno ih je gledati kako se trude.
Jednom kad smo pobijedili na terenu, za Hrvatsku je počela, kako ja to zovem, Oluja 2. Na jednom drugačijem terenu morali smo dokazivati da je pobjeda čista i da smo nevini. Stalno sam ponavljao da je nemoguće da general Ante Gotovina bude kriv, a da smo mi drugi zapovjednici na terenu ostali nevini. Mi smo ti koji smo upravljali vojskom na terenu. Nikad nismo dobili ili izvršili zapovijedi da uništimo, zapalimo, ubijemo, rastjeramo. I danas se detaljno sjećam svakog dana Oluje i što smo radili, stoga sam bio uvjeren da će konačna presuda za generale biti oslobađajuća.
Nažalost, izgubili smo desetak godina dokazujući nešto za što smo od prvoga dana znali da je istina. Sada je operacija Oluja potpuno čista i imamo jasnu odluku Haaškog suda da je to bila oslobađajuća operacija na koju smo imali pravo. I meni je, naravno, drago, što je taj dio povijesti konačno zaključen. Bilo je skeptika, pa i u Hrvatskoj, koji su sumnjali da smo počinili organizirana ratna nedjela. Ali, to nije istina. Mi smo svoje odradili vojnički i nakon toga ljudi su se razišli. Neki su ostali u sustavu, neki su počeli svoje privatne poslove i privatne živote. Dobro je da smo se integrirali u hrvatsko društvo.
Odlučnost na licima
Oluju ću zauvijek pamtiti po nekoliko detalja.
Bilo je jako vruće, temperature su se stalno kretale oko 30 stupnjeva, a mi smo već mjesec dana bili na Dinari, na visini od 1400 do 1800 metara, na golom prostoru gdje se nismo mogli sakriti od sunca, gdje smo spavali na otvorenom i živjeli zajedno sa zmijama. Prijetila je velika opasnost od ugriza.
Sjećam se kako smo jedne večeri s položaja dobili informaciju da su tog dana momci ubili 68 zmija.
Mnogi od nas su smršavjeli gotovo deset kilograma. Iako smo u prethodnim operacijama po Dinari probili gotovo 200 kilometara puteva, do mnogih položaja se teško dolazilo pa smo ovisili o jednom obroku dnevno.
Nije nam bilo lako i stoga smo početak operacije Oluja dočekali s olakšanjem.
Kao konačni početak završnog obračuna.
U tom sam trenutku bio zapovjednik Operativne grupe Sinj. Zapovijedao sam trima brigadama: 126. brigadom, domobranskom brigadom 6. pukovnije i 144. brigadom čiji su momci na planinu došli s područja Sesveta.
Sjećam se kako sam bio skeptik, nisam vjerovao da ćemo doista krenuti, pa čak ni nakon večernjeg brifinga dan prije Oluje kada nas je o tome obavijestio general Gotovina.
Naime, tijekom prethodne dvije godine imali smo više varijanti kada ćemo i kako početi oslobađanje Knina, pa iako smo i sada napravili kompletnu mobilizaciju i pripremu, nakon sastanka sam prišao Gotovini.
Idemo li stvarno, pitao sam ga.
Naravno da idemo, kratko je odgovorio.
Za nas je Oluja bila biti ili ne biti. Znali smo da kad krenemo, kući se više ne vraćamo istim putem kojim smo i došli. Na licima ljudi vidjela se odlučnost da se rat privede kraju. Godinama smo trenirali, prošli puno operacija i manjih akcija. Bili smo sigurni da ćemo uspjeti.
Najlakša operacija
Nadmoć smo pokazali ranije, u akcijama Skok 1 i Skok 2. U njima smo pregazili neprijatelja na Dinari i pokazali da smo puno jači, organizacijski i logistički.
Jednom su prilikom s nama na Dinari bili američki rendžeri. I čudili su se na kojim smo visinama upotrebljavali tenkove. U akcijama bismo ih izvukli na 1500 metara visine. Probijali smo put do neprijateljskih položaja, došli na kilometar razmaka i onda doveli tenkove koji su zbrisali njihove utvrđene položaje. Tako smo planinom napredovali bez puno gubitaka.
To nam je kasnije koristilo u Oluji.
Danas se više ne sjećam kako je točno glasio signal za početak akcije, ali znam da je na naše zapovjedno mjesto stigao točno u 5 ujutro.
Jednom kad smo krenuli, brzo smo i s lakoćom probijali prvu liniju neprijatelja. Prva izvješća s terena bila su odlična. Nema puno ranjenih i poginulih, napredujemo brzo.
Zato i danas kad razmišljam o Oluji, za mene je ona bila i ostala jedna od najlakših operacija. Znali smo svaki put, svaku stazu, svaki njihov položaj, svaku poziciju njihova topništva. Dugo smo ih promatrali, priprema je bila vrhunska.
Šahovska partija
Oluja je u biti bila samo egzekucija.
Mjesecima prije vodili smo šahovsku partiju u kojoj smo mi stalno igrali, a neprijatelj je vodio obranu na predvidljiv način.
Stoga su im prve linije brzo pale.
Na kraju prvoga dana bili smo jako zadovoljni.
Gotovina je naredio da drugo jutro nastavimo angažirano, odlučno i žestoko. Očekivali smo sve žešći otpor kako smo se približavali Kninu, ali on je izostao i sveo se na sporadične obračune s ostacima neprijateljske vojske.
Moram istaknuti naše inženjerce koji su u noći s prvoga na drugi dan po mraku i pod paljbom topništva probijali dva kilometra puta prema selu Uništima kod Kijeva. Zahvaljujući njima, drugo smo jutro tim putem prebacili 15 tenkova, haubice i 500 pješaka.
To je jedan od onih sitnih detalja Oluje o kojemu se malo priča, ali mora ući u anale ratovanja.
Drugi smo dan projurili kroz prostor, napredovali brže od zacrtanog, i to je bio sjajan osjećaj.
Oluja se – ili Kozjak ‘95. kako se operacija zvala u prvobitnim planovima – pokazala kao efikasna i jednostavna operacija.
Ljudi na terenu nisu pokazivali euforiju i bilo ih je gušt gledati kako su odlučni i racionalni. Od naših vojnika, časnika i dočasnika stvorili smo prekaljene ratnike. Oluja je bila čin sazrijevanja hrvatskog vojnika.
Postali smo sposobni za najteže zadaće.
Želim naglasiti da je za uspjeh Oluje ključna 1993. godina kada smo osnovali kamp Šepurine. Tu se pokazalo koliko je general Gotovina važan. Čim je došao u naše zborno područje, na pozicije zapovjednika je postavio mlađu ekipu žestokih boraca. Tada se formirao kamp gdje smo časnike i dočasnike drilali taktikom i čvrstinom. Kad su se vratili u svoje postrojbe, i one su formirale svoje kampove za obuku.
Odlučnost u borbi
Bio je to pozitivni virus koji se proširio čitavim zbornim područjem.
Stoga me ne čudi ni anegdota vezana uz akciju Oluja gdje su se neprijateljske snage tijekom jedne akcije 126. brigade željele predati.
Zapovjednik satnije predaju je odbio pa je natezanje trajalo satima. Poručio im je da uzmu puške u ruku, da ih pušta da se povuku te da tada nitko za njima neće pucati.
Dao im je početnu prednost pa nastavio borbu s njima.
Kakva predaja, to nismo poznavali.
A neprijatelj je neprestano padao, moralno i organizacijski.
U strateškom smislu, bitno je bilo što smo kroz više operacija uoči Oluje zauzeli Dinaru i došli iza leđa Kninu. Mogli smo ih napasti otkud smo htjeli, i to više nije bio prostor koji je bilo moguće braniti.
Nije bilo euforije, ponavljam.
Kad smo zauzeli Knin, odmah su počele nove zadaće, trebalo je što prije osigurati granicu s BiH. I danas pamtim svoje suborce koji su me, dok smo čekali prvi sastanak s predsjednikom Tuđmanom u Kninu, pitali: Što dalje? Kud sad? Nismo bili profesionalni vojnici prije Domovinskog rata, naučili smo ratovati u hodu i kao takvi znali smo izvršavati nove zadaće. Da smo izgubili, bili bismo poniženi, izgubili bismo dostojanstvo kao vojnici, a vjerojatno i državu. Stoga nismo sumnjali u pobjedu, bilo je bitno kako je ostvariti sa što manje gubitaka.
Tako je i bilo.
Bili smo organizirani, dostojanstveni i odlučni.
Takvi moramo ostati i sada.
