Razgovor s Radimirom Čačićem ostavlja dojam kao da se radi o potpuno drugoj osobi u odnosu na prvog potpredsjednika Milanovićeve vlade. Nema žustrine, nervoze, kao ni natruhe bahatosti koja mu se pripisivala dok je bio na poziciji. Govori smireno i sustavno izlaže ideje s kojima nastupa na političkoj sceni, a neke od njih prvi put prezentira javnosti. I fizički izgleda daleko bolje nego kada je bio na vlasti. Odsluženje zatvorske kazne za prometnu nesreću u kojoj je dvoje ljudi izgubilo život kao da mu je donijelo duševni mir i olakšanje jer je platio svoj dug. Više ne vozi pa ga je u Zagreb na intervju dovezla supruga budući da mu je prijatelj koji ga vozi na moru.
Opet ste aktivni u politici, ali krećete tako reći od nule. Kako s te pozicije gledate na posao u Vladi koji ste ostavili. Konkretno, na pregovore Ina – MOL?
Ukupnost te kompleksne situacije dovodi do vrlo jednostavnih zaključaka. Da je Ina kao državna kompanija dobro funkcionirala, ne bi je trebalo privatizirati. Upravljanje državnom imovinom, javnim tvrtkama u Hrvatskoj, kao i svim tranzicijskim zemljama, ne daje dobre rezultate. U zemljama u kojima nije uspostavljen sustav isključenja dnevnopolitičkih utjecaja na upravljanje kompanijama nije točna teza da je svejedno je li vlasništvo privatno ili državno, nego je bitno kako se upravlja. Upravo vlasništvo bitno utječe na upravljanje. Kada je državno, ono nije po kriterijima kvalitete i struke. S iznimkom Austrije, pravilo je da je upravljanje pod utjecajem politike – loše. Dakle, Inu je trebalo privatizirati, a nakon što je to učinjeno, zadnje što bi nam trebalo pasti na pamet jest da je se opet podržavi. Posebno ne kada se borimo s javnim dugom koji nismo u stanju kontrolirati.
Aludirate na najave ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da bi država mogla otkupiti dionice Ine?
Te je najave bespredmetno komentirati. Mogu razumjeti pokušaj podilaženja biračima i stvaranja dojma da se bori za nacionalne interese, ali ovo je izvan svake pameti. Uostalom, i premijer je rekao da kupnja dionica nije predmet rasprave.
A što je rješenje za Inu?
Bez obzira na sve, Ina je dobra kompanija, ali hrvatski interes u njoj nije zaštićen. Bazično se treba vratiti na prava i vlasništvo koje su Mađari imali u startu, dakle 25 plus jedan, i to sa svim pravima koja taj postotak vlasništva daje. To su bitne strateške odluke, ulaganja, definiranje ključnih kadrovskih rješenja, prodaja imovine. Sva je ta prava imao MOL u trenutku kada je Ina privatizirana. Danas su hrvatska prava s nešto više od 44 posto vlasništva bitno manja nego što su bila mađarska sa 25 plus jedan. To je posljedica onoga što je sadržano u presudi bivšem premijeru Ivi Sanaderu i temelj tog pravnog odnosa ne može se održati. S obzirom na međunarodni trenutak u kojem se nalazimo, kad se sužava prostor potencijalnih kupaca, posebno u odnosu na ruske kompanije, jedini realan pristup koji se može, a po meni i mora realizirati, jest da se s Mađarima postigne dogovor da se vratimo na bazični odnos, samo u suprotnom smjeru. Da privatnoj kompaniji, da MOL-u, ali za Hrvatsku ne 44 posto dionica, nego 25 plus jedna. Preostalih 19 posto treba prodati.
Dakle, vi rješenje vidite u daljnjoj prodaji Ine?
Da. Imamo ponudu MOL-a, znamo kakva je njihova procjena i treba im reći neka u tim relacijama otkupe 19 posto. Treba se dogovoriti u kojim rokovima, na koji način i pritom biti kooperativan. Naše strateške interese treba zaštititi, ali ne otkupom nego povratkom prava. Tako treba voditi pregovore, a tako su u osnovi bili i zamišljeni.
Kako je premijer Zoran Milanović gledao na vaš stav da treba prodati još 19 posto dionica Ine?
On je to potpuno razumio i također smatrao da trebamo zaštititi svoje interese. Tada nismo imali pravomoćnu presudu protiv Sanadera, ali je bilo jasno da je imamo neprihvatljiv model koji nije u skladu s našim zakonodavstvom. To treba raščistiti bez pretjerane buke i javnih nastupa članova uprave i Nadzornog odbora ili članova Vlade. Interes hrvatskih građana nije prikupljanje političkih poena već rješenje problema.
Ne bojite li se da će vaš stav o prodaji 19 posto dionica Ine biti shvaćen kao da se zalažete za daljnje “profućkavanje” nacionalnih dobara?
Nikada se nisam bojao reći svoj stav. Nemoguće se baviti politikom i nešto napraviti bez jasnog stava. Doduše, kod nas prolaze i političari kojima je jedini stav da su protiv. Nažalost, takvi sasvim pouzdano vode zemlju k još lošijem upravljanju.
Nedavno ste kritizirali tempo kojim napreduje projekt LNG terminala. Što tu ne valja?
Ništa ne valja. Godine 2003. bio sam u Kataru i razgovarao s emirom Hamadom bin Khalifom al-Thanijem. Tada mi je objasnio s kojim se problemima susreće i kakav mu je koncept razvoja. Govorio mi je da ulaže u rafinerije kako ne bi isporučivao samo sirovine. Na ozbiljan i sustavan način je objasnio svoje planove, probleme koje su imali s južnim ulaskom u Europu te kakav je njihov interes ulaska u Hrvatsku. Potom je njihov tim došao u Hrvatsku i proučio našu lokaciju. Pripreme su trajale relativno kratko i sve se moglo brzo realizirati jer je Omišalj već bio spreman, a i Ina je bila spremna za taj projekt. No došli su izbori i sve je stalo. Pravo na projekt potpuno je preneseno na stranu kompaniju bez ikakvog udjela Hrvatske. Do 2012. godine ništa se nije dogodilo. Čim sam ušao u Vladu, razvrgnuo sam sva ta prava i projekt kompletno vratio u hrvatske ruke te postavio model za realizaciju. Da bi projekt LNG-a zaživio, potreban je stabilan dugoročni dobavljač, a Katar je jedan od njih. Otišli smo i u Poljsku, razgovarali s potpredsjednikom vlade i ministrima, oni su bili tu i potpisali smo sporazum o vertikali sjever – jug koja pokriva cijeli prostor od Poljske, Češke, Mađarske i daje alternativu ruskom plinu. Sve je to bilo riješeno u jesen 2012. godine. Također su bili obavljeni i razgovori u Europskoj komisiji radi udjela u financiranju.