Iprije nego što je Vjekoslav Surać, fotograf, jedan od najpoznatijih građana Zadra još od pretprošlog rata naovamo, dobio plaketu “Zlatne ruke” Hrvatske obrtničke komore, kojom je ove godine, u povodu 20. godišnjice osnivanja HOK-a, nagrađeno još 13 obrtnika u Hrvatskoj, Zadrani su vrlo dobro znali da “Foto Vjeko”, kako ga od milja odavno svi zovu po njegovu ateljeu na ulazu na Poluotok, uistinu ima zlatne ruke. I danas vitalni 85-godišnjak u mirovinu je otišao tek prije koju godinu, tako da je jedan od hrvatskih rekordera po broju godina radnog staža.
I danas je svaki dan prisutan u poslu koji danas vodi njegova kći Dolores, ne posustaje, a još bi u lov jer je desetljećima pasionirani lovac. To mu, doduše, brani bliski prijatelj, umirovljeni zadarski kardiolog dr. Željko Matas, jer je šjor Vjeko nedavno operirao srčani zalistak. Ali on i dalje ustraje u tome, nepromijenjen od godina, te objašnjava koliko mu puno znači priznanje koje je dobio. Kako ne bi s doktorom raspravljao o zdravlju.
– Ovo je poput nagrade za životno djelo. Meni je do sada najdraža, a dobio sam niz raznih priznanja, pa i Županijsku nagradu za životno djelo još 1999. godine. Ali ova je stigla od struke, od obrtnika, od udruženja koje sam odmah nakon Drugog svjetskog rata i sam stvarao.
Cijeli je jedan radni, pa i životni vijek iza vas, stalno ste tu, sa Zadranima, snimili ste ih nebrojeno, i za osobne iskaznice i za osmrtnice. Koje biste razdoblje rada i života posebno istaknuli?
– Naravno da su to uvijek počeci, razdoblje nakon onog rata, jer su to bili počeci obrtništva u Zadru, gradu koji je tada izgledao kao Hirošima. Mi obrtnici, uglavnom mladi ljudi, bili smo kao jedan, imali smo znanja i volje i zlatne ruke, ali ondašnja nas vlast nije voljela, bili smo i bez osnovnog osiguranja, nekako ni na nebu ni na zemlji.
Osnovali smo u Zadru Udruženje obrtnika, čak smo izgradili za sebe novu zgradu, na Trgu pet bunara gdje je bio Komitet, a sada SDP, ali su nam je uzeli i dali nam pet soba u Kneževoj palači u koje se nikad nismo uselili. Naime, 1954. udruge su ukinute jer se htjelo sve struke, pa i obrtnike, utjerati u strukovne zadruge. Mi smo ipak opstali kao udruženje građana, a svaki je od nas uz pomoć svih ostalih razvijao svoj posao.
Od 1951. godine vaša je radnja na istome mjestu, u njoj ste snimili tko zna koliko fotografija, a snimali ste i na terenu. Planirate li prirediti barem jednu retrospektivnu izložbu?
– Malo sam ja toga sačuvao. Sve je zabilježeno na filmovima, ali tko će sad kopati po tome i prepoznavati tko, što, gdje i kad. Imao sam jednog dobrog prijatelja koji je snimao umjetničke fotografije i dosta je izlagao, ali njegova mi se supruga jednom požalila kako su doslovce gladni. Ja sam prvenstveno bio zanatlija, moja je obitelj od ovog posla morala živjeti i preživjeti, tako da sam tijekom godina i zaboravio na taj umjetnički aspekt. A možda nije loša ideja vašega kolege Gordana Kurtovića da postavimo izložbu portreta za osobne iskaznice i putovnice. To bi bila prava lica Zadra.