Vjekoslav Surać: “Ovo je poput nagrade za životno djelo! Meni je do sada najdraža!”

Iprije nego što je Vjekoslav Surać, fotograf, jedan od najpoznatijih građana Zadra još od pretprošlog rata naovamo, dobio plaketu “Zlatne ruke” Hrvatske obrtničke komore, kojom je ove godine, u povodu 20. godišnjice osnivanja HOK-a, nagrađeno još 13 obrtnika u Hrvatskoj, Zadrani su vrlo dobro znali da “Foto Vjeko”, kako ga od milja odavno svi zovu po njegovu ateljeu na ulazu na Poluotok, uistinu ima zlatne ruke. I danas vitalni 85-godišnjak u mirovinu je otišao tek prije koju godinu, tako da je jedan od hrvatskih rekordera po broju godina radnog staža.
I danas je svaki dan prisutan u poslu koji danas vodi njegova kći Dolores, ne posustaje, a još bi u lov jer je desetljećima pasionirani lovac. To mu, doduše, brani bliski prijatelj, umirovljeni zadarski kardiolog dr. Željko Matas, jer je šjor Vjeko nedavno operirao srčani zalistak. Ali on i dalje ustraje u tome, nepromijenjen od godina, te objašnjava koliko mu puno znači priznanje koje je dobio. Kako ne bi s doktorom raspravljao o zdravlju.
– Ovo je poput nagrade za životno djelo. Meni je do sada najdraža, a dobio sam niz raznih priznanja, pa i Županijsku nagradu za životno djelo još 1999. godine. Ali ova je stigla od struke, od obrtnika, od udruženja koje sam odmah nakon Drugog svjetskog rata i sam stvarao.
Cijeli je jedan radni, pa i životni vijek iza vas, stalno ste tu, sa Zadranima, snimili ste ih nebrojeno, i za osobne iskaznice i za osmrtnice. Koje biste razdoblje rada i života posebno istaknuli?
– Naravno da su to uvijek počeci, razdoblje nakon onog rata, jer su to bili počeci obrtništva u Zadru, gradu koji je tada izgledao kao Hirošima. Mi obrtnici, uglavnom mladi ljudi, bili smo kao jedan, imali smo znanja i volje i zlatne ruke, ali ondašnja nas vlast nije voljela, bili smo i bez osnovnog osiguranja, nekako ni na nebu ni na zemlji.
Osnovali smo u Zadru Udruženje obrtnika, čak smo izgradili za sebe novu zgradu, na Trgu pet bunara gdje je bio Komitet, a sada SDP, ali su nam je uzeli i dali nam pet soba u Kneževoj palači u koje se nikad nismo uselili. Naime, 1954. udruge su ukinute jer se htjelo sve struke, pa i obrtnike, utjerati u strukovne zadruge. Mi smo ipak opstali kao udruženje građana, a svaki je od nas uz pomoć svih ostalih razvijao svoj posao.
Od 1951. godine vaša je radnja na istome mjestu, u njoj ste snimili tko zna koliko fotografija, a snimali ste i na terenu. Planirate li prirediti barem jednu retrospektivnu izložbu?
– Malo sam ja toga sačuvao. Sve je zabilježeno na filmovima, ali tko će sad kopati po tome i prepoznavati tko, što, gdje i kad. Imao sam jednog dobrog prijatelja koji je snimao umjetničke fotografije i dosta je izlagao, ali njegova mi se supruga jednom požalila kako su doslovce gladni. Ja sam prvenstveno bio zanatlija, moja je obitelj od ovog posla morala živjeti i preživjeti, tako da sam tijekom godina i zaboravio na taj umjetnički aspekt. A možda nije loša ideja vašega kolege Gordana Kurtovića da postavimo izložbu portreta za osobne iskaznice i putovnice. To bi bila prava lica Zadra.