I dok nam veliki Milan Bandić s malih TV ekrana lascivno poručuje “stavi pravu stvar na pravo mjesto”, mi to – provjerili smo – i ne činimo često. Nismo b(r)ezobrazni, tek o smeću je riječ, a narod ko narod – baca ga gdje komu na pamet padne i pojma nema da od 24. srpnja mora selektirati sve što se od škovaca razlučiti da: staklo, papirušinu, plastiku, staru robu te biološki i miješani otpad, dok nam se u glavi sve ne pomiješa, piše Slobodna Dalmacija.
Je li, dakle, prosječnom Hrvatu reciklaža – gnjavaža?
– Šjor, a di ćete sa tin škovacama? Triba to lipo raščeprkat – trčen za čovjekom koji je na Cankarevoj poljani smandrljao sve u jednu kesicu, pa smireno, poput Šarića s linije za slobodna bacanja, pogodio kontejner. Tek je mahnuo rukom i nastavio svojim putem.
S drugim smo Splićom imali više sreće: mladi Darjan Pervan zna da se kreće s odvajanjem otpada, i da sve to valja fino razvrstati po “pe esu”, kako zakon nalaže, pače, oni doma već i stroj za kompost imaju, ali…
– Lako ćemo za staklo, papir, plastičnu ambalažu, tekstil, al’ šta ide u biootpad, a šta u miješani? I šta ćemo mi u Plinarskoj, recimo, koji umisto kontejnera za ovo i ono imamo samo jednu zelenu kantu? – nije jasno Darjanu, iako je, priznaje, u poštanskom sandučiću pronašao listić na kojem ga iz “Čistoće” informiraju da se Hrvatska, od ovoga srpnja, svrstava u red ekološki osviještenih zemalja, jer, Bože moj, nismo ni mi više nitko i ništa, već dio Unije koja je sva zelena i na cvitiće.
Kolegica Milena Budimir, čija teta živi u blistavoj Austriji, smije se na sam spomen da ćemo i mi odvajati smeće svako u svoju vrećicu i posudicu.
– Tu ti je tisuću zašto i tisuću zato, jer, pepeo je, recimo, biootpad, ali čik ne, opušak ti spada u miješani. Ili, vidi, hrskavica je biootpad, ali su kosti, recimo kokošje, miješani otpad. Zato u Austriji na kantama za smeće postoje naljepnice na kojima sve lipo piše, ovde vam ide to, to i to, a ovde ono drugo – objašnjava moja Milena.
No, prije nego što postanemo uzornim Europljanima, valjalo bi se pozdraviti s drevnim balkanskim običajima, tipa škovace kroz prozor, a stolnjak s mrvicama preko balkona na balkon ispod nas. Za početak bi trebalo, kao u belom Zagreb gradu, recimo, barem zatvarati poklopce kontejnera jer smeće na plus trideset i pet crvči na suncu po cio dan, da bi predvečer lagani vjetrić, “svim mirisima Mediterana”, nadražio nosnice i domaćima i gostima.
Velim, možete noću rastvoriti sve ponistre da bi se rasfriškali, ali kad maestral donese vonj smiksanih lubenica, jaja i manistre bolonjeze, želudac se u krevetu diže, a sparina je mila majka prema smradu koji goni na povraćanje. O galebovima koji marendaju na otvorenim kontejnerima, a to još nitko opjevao nije, da i ne “klikćemo”.
Smetlarica Kata Špar, s devetnaest godina iskustva u “Čistoći” i deset u pokojnoj “Jugoplastici”, u dušu poznaje ovaj hajdučki narod kojem je improvizacija zapisana u genetskom kodu.
– Zatvaralo bi se to da nije čeprkanja. Traže boce, eto ti je… – uzdiše Kate, gadna je sparina.
– Ma, nisu mu boce u ovome žutom za papir, a isto je otvoren? – filozofiram.
– E, da je u njemu samo kartušina. Slikaj, pa’š vidit. Bacaju svašta – ima šjora Kate pravo, komunalni su joj problemi u malom prstu.
– I onda umisto onih željeznih kontejnera staviš ove plastične, pa ga po noći mulci zapale. Eno isprid Općine svako malo novi. Nema tu reda – odmahuje metlom, pa će zaključiti pametno:
– Znaš ono kad su za svitla po danu uveli? Ili još bolje za pojas? Ajd, ko se veza? Niko! A onda lupilo, brajo, po džepu, a jes’ vidija sad junaka, sve po pravilima. Tako bi ja njima, krive škovace u krivu kantu, opa, ajmo moj, globa, pa bi vidija reda – jasna je Kate ko dan.
Tek što smo se od gospođe Kate rastali, eto ti “kolekcionara” boca, pa pravo na nas. Naprtio lola dvije pune vreće na ramena. Pitam ga, a što će sad, diko, kad krene selekcija otpada, kad gospoda to dignu na jedan viši civilizacijski nivo?
– Neće valjda zaključavat? – prepao se čova da će mu ekolozi egzistenciju uništiti, jer ako mogu zaustaviti one što bi termoelekrane na ugljen gradili, gdje neće njega, mališu, što je sreću našao u smeću.
– Nemoj molin te s imenon u novine. Ajte još doli prema gradu, pedeset ćeš ih uslikat – uputio nas je znajući da mu je konkurencija za petama.
I tako lijepo, sve što mi neuredni krivo istresemo, sirotinja će pokupiti, jer tek je mali korak od njuškanja po kontejnerima za praznom coca-colom ili listom salate – do ekološki osviještene države, piše Slobodna Dalmacija.
Kazne od 3000 do 10.000 kuna
Što, dakle, građani moraju činiti? Prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, sva kućanstva moraju razvrstavati i odvojeno odlagati komunalni, odnosno kuhinjski otpad, zatim papir, metal, staklo, plastiku i tekstil, te krupni (glomazni) otpad. Svaku od navedenih vrsta otpada valja odlagati u poseban spremnik (kontejner), koje građanima u blizini njihovih kuća trebaju osigurati jedinice lokalne samopurave. Zakon, međutim, ne propisuje koliko će ti spremnici biti blizu nečijem kućnom pragu, nego će o tome odlučiti struka.
A za sve one koji možda i nisu sigurni bi li krenuli s odvajanjem otpada, treba napomenuti kako Zakon propisuje i kazne od 3000 do 10.000 kuna za građane koji to ne budu radili. Još uvijek nije još definirano na koji način će se kontrole na terenu provoditi, pa je za sada jedini način naplaćivanja kazni da komunalni redar na licu mjesta, pokraj kontejnera, utvrdi kako građanin nije razvrstao otpad i ispiše mu kaznu.