Prošlog su tjedna mediji objavili da u jedom dokumentu Ministarstva znanosti i obrazovanja, nazvanom Jedinstveni popis zdravstvenih kontraindikacija srednjoškolskih programa…, piše kako je “uredan sluh zdravstveni zahtjev za kuharsko i pekarsko zanimanje. Još se navode teža nagluhost i oštećenje govora kao kontraindikacije za zanimanje slastičar.
Ovdje se radi o posve jedinstvenom idiotizmu, koji vjerojatno nadilazi čak i uobičajene standarde hrvatske državne uprave.
Evo zašto. Kurt Ramborger iz teksaškog Austina 2012. godine proglašen je “Najvrućim chefom” u Sjedinjenim Državama. Kurt Ramborger sudjelovao je u brutalnoj natjecateljskoj TV emisiji u kojoj nastupaju gotovo isključivo profesionalci, koja se zove “Chopped” i koja se trenutno i kod nas može gledati na Food Networku.
Kurt Ramborger, solidna američka gastronomska zvijezda, jest gluh. Poslije njegova nastupa u “Choppedu” producenti tog uzbudljivog i poučnog showa snimili su cijelu jednu emisiju s gluhim vrhunskim kuharima.
Paul Hansen oglušio je kada je imao pet godina. Što ga nije omelo da završi gastronomiju na čikaškom sveučilištu Triton. Hansen je već dva desetljeća uspješan chef koji je, među ostalim, izdao popularnu kuharicu “Sear me, Hear me: Cookin and Grillin”.
Culinary Institute of America (CIA), utemeljen 1946. godine (dakle, prije obavještajne CIA-e), na svojoj web naslovnici donosi i Protudiskriminatorsku povelju (Notice of Nondsicrimination), u kojoj doslovce piše: “CIA ne diskriminira na temelju invalidnosti”. CIA je, potpuno nedvojbeno, najutjecajnija i najozbiljnija gastronomska školska institucija na svijetu.
Gluhi kuhari u inozemstvu mogu postati velike televizijske zvijezde, mogu izdavati visokotiražne kuharice, mogu osnivati posebne institucije, poput Deaf Chef Networka, i mogu se školovati na najkompetitivnijim gastronomskim akademijama, čije diplome otvaraju put u sam vrh ugostiteljskog biznisa. Kod nas, međutim, tinejdžeri s oštećenjem sluha ne mogu upisati čak ni kuharsku srednju školu: barem tako misle autori Jedinstvenog popisa iz Ministarstva obrazovanja.
Ovaj uistinu skandalozni dokument može se pohvaliti s dvije podjednako nedopustive dimenzije. Prvo, nehumano je, nemoderno i potpuno nedopustivo diskriminirati djecu na temelju tjelesnih mana, koje već dugo ne moraju predstavljati ni komunikacijski problem (čak i regionalne televizije uz redovite vijesti emitiraju i vijesti sa znakovima), a kamoli zapreku u obrazovanju i karijeri. Jedinstveni popis našeg Ministarstva obrazovanja utoliko pripada, u najboljem slučaju, devetnaestom stoljeću, a ne današnjem svijetu.
Drugo, fascinantno je koliko su ljudi, koji su sastavljali taj popis, profesionalno nekompetentni. Da su samo malo prosurfali internetom, vidjeli bi da problemi sa sluhom, i u tako teškom poslu kao što je kuharski, više nisu problemi, te da su gluhi studenti, kako vidimo iz primjera Paula Hansena, još prije četvrt stoljeća mogli diplomirati gastronomiju pa ostvariti uspješnu karijeru u struci. No hrvatskim državnim činovnicima takvo što nije palo na pamet, kao što nisu smatrali shodnim pokazati elementarnu širinu i dobronamjernost prema djeci s fizičkim nedostacima ili ograničenjima, nego su naprosto odlučili da je toj djeci bolje nametnuti dodatna ograničenja u školovanju i poslu.
Ta kombinacija nekompetentosti, nemarnosti, bezosjećajnosti i automatske potrebe da se baš sve, pa tako i upis u kuharske škole, dodatno regulira do nesnošljive prereguliranosti jedna je od glavnih trajnih značajki hrvatske državne uprave. Zaista, tko zna koliko još raznih drugih budalaština, ograničenja, nepotrebnosti piše u brojnim drugim državnim aktima koji, nažalost, definiraju naš svakodnevni život, kao i pravila poslovanja u ovoj zemlji.
Naposljetku, bilo bi lijepo doznati ime i prezime sastavljača “Jedinstvenog popisa”. Pa da vidimo tko i zašto misli da se tinejdžeri sa slušnim poteškoćama ne smiju školovati za kuhare, i tko je u Ministarstvu obrazovanja odobrio takav stav. Živimo u vremenu intenzivne javnosti, u kojem skoro svi – od novinara, preko sudaca i političara, pa do nogometaša – na neki način (ako ništa drugo, onda barem oštećenjem svog renomea), odgovaramo za vlastite pogreške.
