Ta grandiozna “Maracana” u Rio de Janeiru nije mi ni u prvih 10 stadiona svita po lipoti i dojmu. S legendarnon “La Bomboneron” u Buenos Airesu, recimo, ne može se ni izdaleka mirit. “Maracana” je nekako cila okruglasta, pa su tribine daleko od terena. I pregolema je, brate. S jedne strane stadiona na drugu ne vidiš dobro ni kanočalon. Bija san na lokalnome derbiju, utakmici “Flamenga” i “Vasca da Game”, može bit da je bilo 40-50 iljada ljudi, a stadion je izgleda kompletno prazan.
Normalno, ako 13. srpnja 2014. Brazil bude jedna od dvi momčadi u finalu ovoga Svjetskog prvenstva, stadion će bit pun puncat, a takva atmosfera nije se doživila još od mitskog finala protiv Urugvaja 1950. godine, kad se na tribine natisnilo priko 175 iljada ljudi. Brazil je tada nesritno izgubija 2-1, i nakon toga je na stotine Brazilaca sebi oduzelo živote od teške tuge.
Ako bi nan se (uz puno sriće) dogodilo da s Brazilon igramo finale svjetskog prvenstva, hrvatskome navijaču koji se uputi na Maracanu ne bi bilo lako. Stanovnici Rija, popularni “karioke”, imaju običaj da s tribina po protivničkin navijačima bacaju mrtve kokoške, a ponekad se, s viših etaža, znaju i popišat po njima!
Nije ni čudo, na cilu jednu tribinu od četrdeset iljada ljudi imaju, koliko se sićan, samo jedan kondut! Osim ako nisu nešto preuređivali za Svjetsko prvenstvo, ne znan, zadnji put san bija u Riju prije 11 godina.
Svoju knjigu “Brazil u 77 priča” svojedobno san reklamira sloganon “Samba, seks i anakonde”. Sambe u Brazilu za svjetsko prvenstvo ima di god oćeš, pleše se na svakon koraku, ali za anakonde triba potegnit duboko u džunglu Amazone.
Pretpostavka je da prosječnog hrvatskog navijača više od divovskih zmija zanimaju moćne guzice i sise seksepilnih Brazilki.
Šta se tiče Copacabane, kupanja i ćirenja u bikinije, ove “civilne” Brazilke, bar za naše pojmove, i ne izgledaju nešto privlačno. Uglavnom imaju vrlo velike guzice, šta se inače zove steatopigija i nasljeđe je od afričkih pramajki. Brazilcima je, međutim, to vrlo seksi, grande “bum-bum” (žargon za guzicu) in je sve u životu!
Lipo građene Brazilke, s manjin guzičicama, uglavnom su i najdostupnije, jer je rič o mladin prostitutkama, većinon tinejdžericama, kojih ima na svakome koraku.
Drage žene, ako ste pustile muževe u Brazil, možete se pomirit s tužnon činjenicon da se oni sada možda kurbaju! Kurbi ima na svakon koraku, na iljade, a za svjetsko prvenstvo rade u četri smjene.
Lipe su da ne mogu bit lipše, ima i crnih i bilih, i plavookih i crvenokosih, u Brazilu se mišaju sve race. Nije ni čudo da Isus na Corcovadu nemoćno širi ruke nad Rio de Janeiron.
Kad san prvi put doša u Rio, stiga san u srce karnevala, i sićan se da je duž cile Copacabane bija špalir od lipotica, znači govorimo o iljadama “prijateljica noći”. I to su samo one kurbe koje uvjetno rečeno lošije izgledaju, pa su prisiljene izać na ulicu. One još bolje, najfinije, situirane su u bezbrojnin noćnin klubovima i hotelčićima uz Copacabanu.
Osobno se ne mogu pohvalit iskustvima iz prve ruke, a ne bi ih nikome ni preporučija, jer san negdi pročita podatak da je svaka druga prostitutka u Brazilu zaražena viruson HIV-a. Ali to ne može spriječit prosječnog domaćeg bludnika.
Tako san u Brazilu onda upozna jednoga našega čovika iz Splita, isto turista, koji je doma svojoj ženi laga da je putovanje u Brazil dobija na natječaju “Coca-Cole”, a svaki dan je iša u hotel s najmanje dvi kurbe! Još je živ, ništa mu nije, trevin ga tu i tamo po gradu.
Živopisne događaje s tim bećaron potanko san opisa u svome libru o Brazilu, “Brazil u 77 priča” (koji i inače preporučujen!). Ovde mogu istaknit dvi-tri stvari za one koji žele vidit nešto više u Brazilu. Dakle, “numero uno” Brazila svakako su slapovi Iguazu, na granici s Argentinon, jedna od najfascinantnijih prirodnih lipota na svitu. Vridi platit avionsku kartu iz Rija za to vidit. Tu je i čudesni grad Manaus, uz Amazonu, usrid brazilske džungle, za one koji ne zaziru od avantura, grad u kojem se naši, dok ovo pišen, upravo spremaju na dvoboj s Kamerunon.
Uz Rio i njegove standardne lipote (Glava šećera, Corcovado itd) svaki navijač je dobro učinija ako je iša (ili će ić) vidit još neki drugi grad, di se može oćutit duh “pravog” Brazila, a ne Rija, koji je prilagođen vojsci nogometnih navijača. A zna se šta prosječni nogometni navijač traži. Dobar balun (u Brazilu gledamo najbolje svjetsko prvenstvo ikad!) dobru pivu (“Brahma” je super!)… a za ono treće već san sve reka!•